Iako je dokumentarni film RocKabul premijerno prikazan u februaru 2018. godine na Filmskom festivalu u Rotterdamu, čini se da ga aktuelni događaji u Afganistanu vraćaju u prvi plan. Riječ je o naslovu koji se bavi identitetom mladih i slobodom izražavanja, a prati jedini kabulski heavy metal bend „District Unknown“, čiji članovi nastoje osvojiti srca vršnjaka u prijestolnici države u kojoj trenutno talibani nastoje uspostaviti vlast. Iako se „District Unknown“ rasformirao prije dvije godine, tinjala je nada da će se ipak u nekom momentu moći čuti muzika u ovoj južnoazijskoj državi. Međutim, dolaskom talibana na vlast to će biti teško ostvariti. Barem tako misli basista i jedan od osnivača kultnog američkog sastava „Faith No More“ Bill Gould te izvršni producent RocKabula, koji je u ekskluzivnom intervjuu za Stav progovorio o ovom filmskom ostvarenju, ali smo se dotakli i mnogih drugih tema.
Bill Gould je davne 1979. godine zajedno s grupom prijatelja osnovao „Faith No More“, alternativni rok-sastav koji će ubrzo ući u krug najuspješnijih bendova ovog žanra u historiji. Basista Bill Gould, klavijaturista Roddy Bottum i bubnjar Mike Bordin osnovali su ovu grupu najprije pod nazivom „Sharp Young Men“, koju su preimenovali u „Faith No Man“ prije nego što će zadnju riječ drugog naziva zamijeniti riječju „More“. Nakon što su objavili šest studijskih albuma, uključujući najprodavanije ploče The Real Thing iz 1989. i Angel Dust iz 1992. godine, „Faith No More“ službeno se raspada 20. aprila 1998. godine. Srećom, opet se okupljaju 2009. godine i kreću na seriju nastupa The Second Coming Tour. Godine 2015. objavljuju studijski album Sol Invictus i uzimaju zamah s promotivnom turnejom nove ploče. Iako su trebali krenuti na novu evropsku turneju 2020. godine, zbog pandemije virusa korona bili su prinuđeni odgoditi sve nastupe. Nakon što se situacija koliko-toliko normalizirala, „Faith No More“ će početi nastupati u SAD-u u septembru, a potom će se družiti i s evropskom publikom u junu naredne godine.
Bill Gould je za Stav govorio o grupi „Faith No More“ i njenom trajanju, o muzičkom fenomenu rokenrola, o neobičnoj privrženosti Balkanu, ali najprije o RocKabulu i nemilim scenama u Afganistanu koje imamo priliku pratiti svakodnevno na TV-u i društvenim mrežama. Osim što svira, on je i vlasnik nezavisne izdavačke kuće „Koolarrow Records“, u čijem je fokusu praćenje „izazovnih“ muzičara koji nisu nužno iz SAD-a. Upravo je posredstvom ove izdavačke kuće Bill Gould sarađivao s bendovima kao što su „Kultur Shock“, na čijem je čelu Sarajlija Srđan Gino Jevđević, prije rata poznatiji kao Gino Banana, „Dubiozom kolektiv“, slovenačkim sastavom „Elvis Jackson“ i mnogim drugim, čiji članovi su mu u međuvremenu postali prisni prijatelji. Također, on se dugo zanimao i za muzičku scenu Afganistana, u čijem je središtu, Kabulu, otkrio upravo „District Unknown“.
„Bila je mala, kako bi se to kazalo, muzička scena ‘u povoju’ koja se razvijala u doba postojanja benda ‘District Unknown’. No kada su SAD počele lagano povlačiti sigurnosne snage oko 2015. godine, to je stvorilo mnogo sigurnosnih briga. ‘District Unknown’ se u osnovi raspao, članovi su se podijelili, tako da je i scena postala duboki underground, završila je duboko ‘pod zemljom’. Ipak, sve što sam naučio o muzici u Afganistanu došlo je kroz momke iz grupe ‘District Unknown’ i na tome sam im zahvalan“, kazao je na samom početku našeg razgovora Bill Gould.
On pretpostavlja da muzika u Afganistanu neće preživjeti osvajanje talibana. Nacionalna muzička akademija sada je zatvorena, a evidencija ljudi koji su tamo radili i omladinaca koji su je upisivali sistemski se uništava tako da se ljudi povezani s njom ne mogu pronaći.
„U Badarshanu su talibani upadali na svadbe, gasili muziku, uništavali instrumente i prijetili pjevačima od kojih mnogi više nikada nisu ni zapjevali. Morate shvatiti da bi kršenje talibanskih strogih pravila moglo značiti smrtnu kaznu. Dakle, ovo je stvarno ozbiljan problem, postoji stvarni rizik da se muzičko naslijeđe Afganistana, uključujući mlade bendove, zbriše s mape ove zemlje. Zaista ne postoji način da se to spriječi ako talibani odluče krenuti ovim putem. Ovako su u prošlosti upravljali procesima, a njihova se uvjerenja, prema svemu sudeći, nisu puno promijenila“, dodao je Gould.
Na Balkanu naučio dosta toga
Kako dalje nastavlja, muzika i umjetnost zdravi su i potrebni izvori za samoizražavanje čovjeka, bilo gdje i bilo kada.
„Nikada nisam živio u zonama pogođenim ratom ili drugom vrstom sukoba ili katastrofe, pa ne mogu komentirati na osnovu vlastitog iskustva, ali ću progovoriti u ime ljudi s kojima sam razgovarao, a koji su se spletom životnih okolnosti našli u po život opasnim situacijama. Mnogi od njih su mi otkrili da su im muzika i umjetnost bili ključni pomagači u prevladavanju nekih stvarno teških perioda“, istakao je basista grupe „Faith No More“.
S obzirom na to da su tematski donekle bliski RocKabul i Scream for Me Sarajevo, dokumentarac reditelja Tarika Hodžića koji govori o dolasku heavy metal ikone Brucea Dickinsona u opkoljeno Sarajevo 1994. godine, Bill Gould je rekao kako do sada nije uspio pogledati bh. film. Ističe da je upoznat s tim da je višestruko nagrađivani Scream for Me Sarajevo jako dobro prihvaćen kako od publike, tako i od kritike te nam otkriva da se uskoro kani pogledati ga. Kada smo se već dotakli bh. kinematografije i uopće Bosne i Hercegovine, pitali smo ga koliko generalno on i njegovi sunarodnjaci znaju o našoj domovini, njenoj historiji, kulturi i narodu.
„Koliko ja znam? Govorimo li o povratku u 11. stoljeće ili o početku 18. stoljeća? Ili govorimo o 20. stoljeću? Znam neke stvari o BiH, ali definitivno bih mogao naučiti više. Ne pitajte me koliko Amerikanci u cjelini poznaju BiH. Mi smo tako velika zemlja, toliko raznolika, da ne bih mogao ustvrditi sa sigurnošću bilo šta. Međutim, primijetio sam u komunikaciji s ljudima ovdje u SAD-u da nemaju dubljeg znanja kada je u pitanju regija Balkana. Osim, naravno, ako ne komuniciraju s ljudima koji dolaze s tog područja“, bio je koncizan.
Nadovezujući se na svoju prethodnu rečenicu, govori nam da je jedna jako lijepa stvar koja je došla kao izravan rezultat svih njegovih turneja to što je postao izložen mnogim različitim mjestima, iskustvima i muzici, kojima inače ne bi imao pristup da se ne bavi onim čime se bavi.
„Zbog ove izloženosti, totalno sam izvan američki orijentiranog pristupa muzičkoj kulturi. U SAD-u postoji dobra muzika, ali ja nju ne pratim više nego muziku koja dolazi s bilo kojeg drugog mjesta. Ako su stvari dobre, sviđaju mi se i pratim ih. Na Balkanu sam upoznao mnogo talentiranih i pametnih ljudi koji su me naučili dosta toga. Svugdje ima problema, ali ta regija mi je dala mnogo inspiracije i mnogo radosti“, iskren je Bill Gould.
Želio je da mu bend traje 30 godina
Za mnoge rokenrol muzičare i sastave istraživači popularne kulture kazali su da njihova djela mogu imati istu moć koju imaju djela Dostojevskog, a to je sposobnost mijenjanja unutrašnjeg stanja recipijenta, sposobnost mijenjanja njegovog svijeta. Međutim, šira javnost sve je sklonija mišljenju da je potrošačka kultura ovaj pravac donekle skrajnula, marginalizirala. Neki čak zastupaju stav da je danas rokenrol mrtav. U nastavku našeg razgovora poznatom muzičaru iz San Francisca postavili smo jedno kliše pitanje – da li je zaista rokenrol mrtav?
„Vjerovao sam da je rokenrol mrtav kada sam imao 18 godina i očito sam u tome pogriješio. Što se tiče njegove funkcije da može mijenjati svijet – ne znam. Složio bih se da je naša muzička kultura potrošački orijentirana više nego ikada prije, a također bih ustvrdio i da je muzičarima ugodnije nego ikada prije to prihvatiti. Ali, opet, ponekad se ne možete brinuti o tome šta drugi ljudi rade. Da biste stvarali muziku, mora postojati dublji smisao u svemu tome. Hoće li se to na kraju poklopiti s komercijalnom komponentom ili ne, teško da možete kontrolirati. Sve u svemu, ja sam više fokusiran na održavanje onoga što me motivira“, objasnio je.
Priča nam kako je „prelomio“ da će biti profesionalni muzičar s 14 ili 15 godina. Već tada, kaže, mladi čovjek počinje sanjariti i usmjeravati se prema nekom cilju.
„Počeo sam svirati s ostalim momcima, s onim što će na kraju postati ‘Faith No More’, kada mi je bilo 18 godina, i nisam baš imao mnogo dvojbi u vezi s mojim životnim opredjeljenjem. S muzičkog stajališta, znao sam samo da smo na nečemu, ali nisam znao tačno šta je to. Iako smo uspjeli sebi stvoriti nišu, svoj mali svijet, ništa se nije dogodilo na način na koji sam očekivao. Koliko god ovo čudno zvučalo, nisam potpuno siguran ni koji dio moje grupe je ostavio najviše utjecaja“, skroman je bio Gould.
Kada smo ga pitali u čemu se krije tajna toga da sve ove godine uspijevaju ostati na okupu, on nam je kazao da su svi u bendu različiti i da svaki član ima drugačiji razlog zašto je još uvijek tu.
„S moje strane, sjećam se da sam u prvim danima postojanja grupe govorio ljudima da želim da moj bend traje 30 godina. Smatram da, kada postavite ovakve ciljeve na početku, oni ostaju jasni i čvrsti uprkos činjenici da vrijeme donosi brojne izazove. Nismo svirali zajedno više od pet godina. Kada smo odlučili ponovo svirati uživo prije otprilike dvije godine, s pojavom virusa korona sve je moralo biti odgođeno. Valjda ćemo sljedeći mjesec konačno početi nastupati. Imali smo masovnu vakcinaciju ovdje u SAD-u, brojke su izgledale dobro, a ja sam dijelio optimizam mnogih da smo konačno počeli izlaziti iz najgoreg. Međutim, sada to više ne mogu tvrditi. Naprimjer, moj rodni grad San Francisco uvijek je imao vrlo mali broj slučajeva zaraze i bio je jedna od lokacija s najvišom stopom vakcinacije u zemlji. No u posljednjih mjesec dana znam puno vakcinisanih ljudi koji su postali bolesni. Također, osim simptomatskih slučajeva, puno je i onih asimptomatskih, a postoje i oni s ozbiljnom kliničkom slikom. Tako da stvarno ne mislim da smo definitivno pobijedili virus. Kako god, ‘Faith No More’ ide na probe, ali vježbamo s maskama na licu, ne samo iz straha da se ne razbolimo već i zato što neki od nas imaju imunološki ugrožene članove porodice. Uz to, ako bi se neko od nas zarazio, kompletna turneja se otkazuje. Sve u svemu, dosta je izazova i pred nama muzičarima“, ispričao nam je.
Na samom kraju nam je kazao da održava kontakt s prijateljima u BiH i da pokušava pratiti šta se ovdje događa kada god ima priliku.
„Zaista mi je drago čuti da je vakcina uspjela doći do ljudi jer znam da to dugo nije bio slučaj. Ljudi, prošli ste kroz teška vremena, ali ste postali i dobri u cijenjenju važnih stvari u životu. To je nešto što jako volim u vašoj kulturi i to je kvalitet koji bi od vas Amerikanci trebali usvojiti. Prošlo je otprilike pet godina otkako sam zadnji put boravio u BiH, ali zaista mi nedostaje vaša zemlja i ozbiljno se veselim sljedećoj posjeti. Ako fast food ‘Pirpa’ još uvijek radi u Sarajevu, koji je otvoren non-stop, rado bih ga posjetio u kasnim večernjim satima“, kroz smijeh je zaključio Bill Gould.
Tekst je izvorno objavljen u sedmičnom listu Stav (august 2021. godine).