Kada govorimo o „Parnom valjku“, dovoljno je reći „Parni valjak“. Svima bude jasno da govorimo o jednoj od najvažnijih rokenrol pojava ovih prostora koja traje skoro pola vijeka. I dok je svaki član koji je još tu ili koji je prošao kroz „Parni valjak“ ostavio svoj trag, prva dva lika koja nam prostruje mozgom na spomen ove istaknute zagrebačke grupe bivaju Aki Rahimovski i Husein Hasanefendić Hus. I dok je „Parni valjak“ bend „sa zagrebačkog asfalta“, zanimljivo je da Aki i Hus nisu rođeni Zagrepčani. Naime, Aki je rođen u Nišu, u Srbiji, dok je Hus na ovaj svijet „spušten“ u Banjoj Luci, u Bosni i Hercegovini. Iako je još kao dijete s porodicom dospio u glavni grad Hrvatske, u razgovoru s nama Husein Hasanefendić Hus otkrio je da je Bosna ipak u njegovim genima. No, kaže, ta Bosna koja kola njegovim genima nije sadašnja Bosna, već ona „utopijska“, Bosna u kojoj je raja bila raja i u kojoj su se ljudi pazili.
Zadovoljstvo nam je i privilegija, kako je nekoć pjevao Morrissey, što imamo u prvom broju časopisa Bosna intervju s Husom, s kojim smo razgovarali o djelovanju „Parnog valjka“, novim pjesmama i planovima, ali i o Bosni, iz koje njegov put vodi. Govoreći o „Parnom valjku“, nismo išli predaleko u prošlost, svjesni da našem razgovoru ne bi bilo kraja kada bismo nabrajali sve uspjehe koje su ostvarili, ali smo našeg sagovornika stavili u ozbiljnu dilemu s pitanjem da li žali što nikada neće biti u prilici svoje pjesme čuti kao čisti slušalac, što ih neće doživjeti kao slušalac bez stvaralačkog upliva i što nikada neće osjetiti radost prvog slušanja svakog hita „Parnog valjka“.
- Počet ćemo naš razgovor sigurno s najbolnijom temom kako za Vas, tako sigurno i za ostale članove „Parnog valjka“. U januaru prošle godine regionalna muzička scena osiromašena je za jednog velikana – Akija Rahimovskog. I dok su mnogi smatrali kako će biti nemoguće nastaviti dalje bez njega, čak ste i Vi sami bili u velikoj dilemi šta učiniti nakon njegove smrti, ipak ste smogli snage i nastavili dalje svirati s odličnim Igorom Drvenkarom. Koliko je bilo teško donijeti odluku da ćete nastaviti raditi kao „Parni valjak“ i bez Akija Rahimovskog?
Bolno i šokantno razdoblje. Tako naglo izgubiti, prije svega, prijatelja… Potpuno nas je devastiralo. U tom ludilu odlučili smo sebi dati posla, valjda da pobjegnemo od tuge, pa smo organizirali oproštaj od Akija Rahimovskog koncertima u Zagrebačkoj i Pulskoj areni. To razdoblje mi je u nekakvoj izmaglici. Znam da smo na prvim probama jedva svirali jer bi svako malo neko briznuo u plač. Što se toga tiče, još i sada na nekim svirkama bude mi knedla u grlu. Tek tada, kada su se ugasila svjetla Pulske arene, nekako sam osvijestio da nema ničega ispred nas, da smo na raskrsnici hoćemo li živjeti od sjećanja ili ćemo stvarati nova. Dugo smo se preispitivali i na kraju odlučili da krenemo dalje. Pojavom Igora Drvenkara stvari su lagano počele sjedati na svoje mjesto.
- Trenutna postava „Parnog valjka“, izuzmemo li novog pjevača, jako dugo zajedno nastupa. Kako je bilo „Parnom valjku“ prilagoditi se novom pjevaču, a kako je, s druge strane, Igor Drvenkar doživio novo okruženje? Je li došlo do određenih promjena u samoj organizaciji, navikama, „ritualima“?
Nije samo postava Parnog valjka dugo zajedno, imamo ljude u ekipi koji rade za nas po trideset i kusur godina. Mislim da je i to hvale vrijedno. Što se Igora Drvenkara tiče, on je jedan nevjerovatno ugodan, pozitivan i talentiran lik s izrazito jakim radnim navikama tako da smo kliknuli na prvu. On nam daje tu neku mladenačku energiju, a mi njemu iskustvo tako da se ponovno rodila strast iako nam je trebalo vremena da se naviknemo na novi glas, a bogme i njemu da shvati gdje je i ko je iza njega.
- U toku ove godine „Parni valjak“ objavio je nekoliko singlova s Igorom Drvenkarom, a najavljen je i novi album. Singlovi koji su ugledali svjetlo dana jesu „Moja glava, moja pravila“, „Bogati će pobjeći na Mars“, a nedavno ste publici predstavili i „Sad kad znaš“. Kako ste zadovoljni reakcijama publike na pjesme i kada bi novi album mogao biti objavljen?
Nove pjesme prošle su sjajno u eteru, a sve ih više ljudi pjeva i na koncertima. Naročito gomile novih klinki iz prvih redova koje je privukao naš novi pjevač. Što se albuma tiče, na njemu se radi i čini mi se da bi mogao biti moćan iako ko više sluša albume. Svejedno, mi mu se veselimo i vjerovatno će biti objavljen na proljeće.
- Nakon što ste počeli raditi s Igorom Drvenkarom nastupali ste kako samostalno, tako i s drugim izvođačima na brojnim festivalima širom Hrvatske, ali i u Sloveniji, Srbiji te Crnoj Gori. Međutim, publika u BiH još uvijek čeka da čuje kako zvuči „novi“ „Parni valjak“. Vode li se pregovori o mogućim skorašnjim nastupima u BiH?
Istina, imali smo niz sjajnih nastupa i do kraja godine smo rasprodani. Mislim da će BiH biti na redu nakon albuma, kada krenemo na turneju, i to jedva čekam.
- Jednom prilikom ste za bh. kolege novinare rekli da, iako Vas u Bosni nema često, Bosne u Vama još ima. Koliko Husu znači BiH, koliko mu znači rodna Banja Luka?
Bosna je u mojim genima. Isklija to u nekim pjesmama, nekim „hafifijama“ kada me preuzmu. Nije to ova poslijeratna Bosna nego ona „utopijska“, gdje je raja bila raja i gdje su se ljudi pazili. To su sjećanja na sretniju budućnost koja, pretvorivši se u sadašnjost, ispade nimalo sretna.
Što se Banje Luke tiče, ne osjećam je kao rodni grad jer sam u njoj samo rođen. Nisam tamo odrastao. Bio sam mala nesvjesna beba kada sam došao u Zagreb, tako da su moja najranija sjećanja vezana za zagrebački asfalt.
- Iako ste još kao dijete zajedno s porodicom otišli u Zagreb, jeste li se ikada vraćali u Banju Luku? Pretpostavljamo da je dio familije ostao u ovom bh. gradu.
Naravno da sam se vraćao u Banju Luku, ali do rata. Sada tamo nema nikoga. U djetinjstvu sam odlazio ponekad s roditeljima u obilazak familije, ali mog uzrasta su bile samo dvije sestrične, tako da mi igranje s lutkama i nije bilo nešto napeto. Više sam volio Brčko i Sarajevo. Tamo sam imao svoje društvo i tamo su bile avanture.
- Jasno je da ste Vi najprije bili ogromna jugoslavenska rok-zvijezda, a potom i hrvatska. Ipak ste predugo u Hrvatskoj da Vas takvim ne bismo opisali. Međutim, čini se da ste uvijek, kada bi Vas neko pitao o tome, govorili o svom životnom putu koji vodi iz BiH.
Ma nikad ti se ja nisam osjećao niti zvijezdom, niti pripadnikom bilo čega izvan mog sistema vrijednosti. Bog, krv i tlo ti jednostavno nije moja furka. Šta znači biti pripadnikom neke kulture kada nema kulture koja nije izrodila i poneko govno. S ponosom nosim svoje ime jer je vezano uz moje djelo, a ima i lijepo značenje. Čovjek je ono šta odluči da bude, kakvim se izgradi. Nasljeđe i odgoj igraju ulogu, ali odluka je najbitnija.
- Vrlo je česta pojava da ljudi, nakon određenog perioda, odluče pronaći svoju mirnu luku u svom rodnom gradu ili mjestu? Je li Hus ikada razmatrao tu ideju? Naravno, svjesni smo činjenice da ipak imate život, da imate porodicu i posao u Hrvatskoj, pa je vjerovatno teže se odlučiti na jedan takav postupak.
Ja se nemam kamo vraćati, ja sam već tu, ja sam svoju mirnu luku izgradio. To su moja porodica, moji prijatelji i moj dom. Nikuda ja nisam svjesno otišao da bih osjećao nostalgiju ili potrebu za povratkom.
- Je li uopće moguće povući paralelu između Hrvatske i BiH, tj. uporediti sve ono šta nas spaja i šta nas razdvaja? Nažalost, svjedočimo mnogim diplomatsko-političkim trzavicama u posljednje vrijeme kako između hrvatskih i bošnjačkih političkih predstavnika u samoj BiH, tako i na bilateralnom nivou između dviju država. No nikako ne smijemo zaboraviti da smo upućeni jedni da druge uprkos svemu, je li tako?
Spaja nas činjenica da nas metak ubije bez obzira ko smo i odakle smo, a metke ispaljuju pohlepni, korumpirani i zadojeni političari. Razlika između Hrvatske i BiH jeste ta da nas naši političari prcaju malo nježnije tako da malo naprave i za nas, a malo i moraju jer smo srećom u Evropi. Žao mi je ako zvučim grubo, ali cinizam se razvije s godinama. Nije da sam to želio.
- Govoreći o bitnosti „Parnog valjka“, ne treba puno trošiti riječi. Jasno je da se radi o jednoj od najvećih rokenrol pojava ovih prostora. Stoga ću Vas pitati: žalite li što nikada nećete biti u prilici svoje pjesme čuti kao čisti slušalac, što ih nećete doživjeti kao slušalac bez stvaralačkog upliva, i što nikada nećete osjetiti radost prvog slušanja svakog hita „Parnog valjka“?
Sjajno pitanje! Stvarno bih volio znati kakav bi dojam ostavile te pjesme na mene da ih je neko drugi napisao. Nadam se da bih bio ljubomoran.
Tekst je izvorno objavljen u časopisu Bosna (decembar 2023. godine).