Rođeni Parižanin Robin Cognée već tri godine boravi u Sarajevu. Ovdje je došao kako bi studirao. Prije tri godine upisao je doktorski studij u Centru za interdisciplinarne studije „Prof. dr. Zdravko Grebo“ Univerziteta u Sarajevu, i to u programu Globalne studije. No ono što njega izdvaja iz mase drugih stranaca koji dolaze ovdje studirati jeste sami predmet istraživanja – bosanske džamije. Naime, njega je prvi turistički dolazak u našu državu u velikoj mjeri fascinirao tako da je sam sebi obećao da će doći ovdje, naučiti bosanski jezik i studirati bilo šta vezano za historiju ovog podneblja. I u svemu tome je i uspio…
Njegov mentor na trećem ciklusu studija jeste prof. dr. Ahmet Alibašić, predavač na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, ali ima i svog mentora na matičnom Institutu za orijentalne jezike i civilizaciju (Institut national des langues et civilisations orientales), skraćeno Inalco, – Bernarda Loryja, značajnog istraživača historije Balkana. On se u Sarajevu našao zahvaljujući istraživačkom stipendijskom programu Evropske unije, koji je zahtijevao od korisnika da upišu studij u onoj državi o kojoj pišu u svojoj disertaciji, da u njoj borave i eventualno rade. Kako nam pojašnjava, osim njega, još 14 kolega je dobilo stipendiju i trenutno se nalaze u različitim krajevima Evrope, a on je, zbog čega ne krije sreću, stigao u naš glavni grad.
„Oduvijek sam bio zaljubljen u historiju tako da sam se samostalno počeo baviti istraživanjem ratova. Od Irske, Alžira, sve do rata, naprimjer, u Libanu. Iskreno, prvi put sam se ozbiljnije zainteresirao za Bosnu i Hercegovinu kada je uhapšen Radovan Karadžić, tj. 2008. godine. U tom vremenskom periodu u francuskim medijima to je bila top-tema, sjećam se da su se na televiziji stalno vrtjeli neki prilozi o ratu. Prvi put sam čuo za Bosnu i Hercegovinu, mislim kao i većina stranaca, upravo preko teme rata. Taj period od 1992. do 1995. godine ponukao me je da čitam o ratu u Bosni i Hercegovini, da puno istražujem o njemu. Prvi put kao turista dolazim u Bosnu i Hercegovinu 2011. godine, tada posjećujem Sarajevo, a potom odlazim i na dženazu i komemoraciju u Potočare, u Srebrenicu. Ta me posjeta uveliko odredila kao čovjeka“, počinje svoju priču ovaj Francuz.
Iako naglašava da ne bi volio da zazvuči kao klišej, Robin Cognée nam priča kako se na prvi pogled zaljubio u izgled Gazi Husrev-begove džamije.
„Prije toga samo u Alžiru sam vidio jednu ‘pravu džamiju’ s munarom, a nažalost, baš i nemamo priliku viđati u Francuskoj, ali ovakve kakve su u Bosni i Hercegovini su nekako specifične. Pred Gazi Husrev-begovu džamiju tokom prve posjete sam stao i samo se divio. Kada sam se vratio u Pariz, imao sam nekoliko nesigurnih poslova jer sam već davno zaustavio studiranje iako sam se silno želio baviti naukom, posebno historijom. Odjednom sam sebi obećavam da ću naučiti bosanski jezik i doći u Bosnu i Hercegovinu kako bih se posvetio istraživanju vjerskih objekata muslimana. Pošto u Parizu postoje samo dva univerziteta na kojima se izučava Balkan, odlučio sam upisati Inalco i za mene je studiranje tu bilo super iskustvo. Od prve godine studija znao sam da ću upisati i master i da ću na drugom ciklusu studija izučavati bosanske džamije“, odlučan je bio.
Od prvog turističkog dolaska do dobijanja stipendije još nekoliko puta je boravio u Bosni i Hercegovini. Čak je automobilom uspio napraviti i jedan krug po Bosni u Hercegovini. No priznaje kako je velika razlika doći u našu zemlju kao turista i živjeti ovdje.
„Došao sam iz jednog velikog grada kao što je Pariz u jedan manji grad kao što je Sarajevo. Prvi i ujedno najveći problem ovdje jesu komplicirane administrativne procedure. Budući da sam tu već tri godine, morao sam aplicirati za boravišnu dozvolu. Eh, ako do tada nisam znao šta je noćna mora, tada sam saznao. Mogu reći, i ne pretjerujem, da sam u Službu za poslove sa strancima išao barem dvadeset ili trideset puta. Uvijek mi je falio neki papir, pečat ili ovjera. Živi haos! Kada sam dobio stipendiju, morao sam prijaviti studentski boravak u Bosni i Hercegovini. U međuvremenu ovdje dobijam posao u nezavisnoj organizaciji Cultural Heritage without Borders (Kulturno naslijeđe bez granica) i odjednom me obavještavaju da moram ‘zaustaviti’ svoj prvi boravak u vezi sa studiranjem te aplicirati za poslovni boravak. Pazite sad, primoraju me da izađem iz Bosne i Hercegovine i ponovno uđem. To mi je danas smiješno, ali onda nije bilo. Kada sam došao ovdje da živim, zainatio sam se u namjeri da naučim i bosanski jezik. I u toj namjeri bio sam pravo ozbiljan. Korio bih sam sebe kada bih napravio neku gramatičku grešku ili grešku u izgovoru, ali danas sam dosta bolji“, priča nam kroz smijeh naš sagovornik, uz napomenu da mu sarajevske šaljivdžije često govore da priča kao Slovenac, što smatra golemim komplimentom.
Bosanske džamije kao spoj tradicije i modernosti
Jedna od glavnih teza njegovog doktorskog rada jeste ta da Bosna i Hercegovina nikada nije bila izolirana od svjetskih gibanja, pa i onda kada se govori o arhitekturi i izgradnji džamija. To se, kaže, vidi i danas. Uprkos tome, neke bosanske džamije, posebno one koje nisu bile srušene u ratu, sačuvale su svoje posebnosti.
„Sačuvala se ta skromnost, svojevrsna lokalnost. U Bosni i Hercegovini, primjerice, imate neke kamene džamije s drvenom munarom u formi kamene munare, neke druge s kvadratnim munarama poput zvonika, onda i potkupolne džamije koje su inspirirane osmanskim džamijama, samo su ovdje ipak malo manje, skromnije, ali ne i običnije. U Sarajevu postoji Čekrekčijina džamija, kojoj munara nije nimalo izdvojena od ostale džamijske strukture. U Livnu ćete naći džamije s posebnom zdepastom munarom, pogodnom za sve klimatske uvjete. To su neke posebnosti, kao i slikane dekoracije u džamijama u Stocu, Tešnju i nekim sarajevskim džamijama poput Ferhadije. Tako da sve bosanske džamije u sebi imaju taj specifični bosanski duh. S druge strane, malo prije rata u Bosni i Hercegovini i u postratnom periodu počele su se graditi nešto ‘modernije’ džamije, u ‘globalnom’ stilu. Primjerice, počele su se graditi džamije s dvije munare ili one s više od jednog šerefeta na munari. Ogromna je bila destrukcija u ratu, ali i ogromna rekonstrukcija nakon rata. Tako da su i svojevrsne inovacije bile neminovne, posebno u tom vremenskom okviru“, priča Cognée o rezultatima do kojih je stigao tokom istraživanja.
Zanimljivo je da je on u okviru svog masterskog rada napravio veliku bazu podataka o svim džamijama u Bosni i Hercegovini te ih je klasificirao po regijama. Njegov doktorski rad bit će samo upgrade, nešto detaljniji uvid u sve historijske i arhitektonske specifičnosti ovih vjerskih zdanja. Naslov njegove doktorske disertacije bit će Bosanske džamije od Austro-Ugarske do danas.
„Kada je austrougarska vlast preuzela upravljanje nad Bosnom 1878. godine, tj. na Berlinskom kongresu, jasno je da je došlo do određenih unutrašnjih preslagivanja. Bilo je, mora se reći, uzurpacije vakufskih objekata, ali je interesantno da nije bilo toliko rušenja džamija. Što nije bio slučaj s narednim državnim sistemima kao što su Kraljevina SHS ili Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, pogotovo u bosanskim gradovima. Čak neke statistike pokazuju da su austrougarske vlasti i dosta pomagale rekonstrukciju vjerskih objekata muslimana, a i drugih bosanskih vjerskih zajednica. To nije bio period mraka iako je, sasvim opravdano, muslimansko stanovništvo bilo u strahu da će pod tom kršćanskom vlašću biti izolirano i potlačeno. Austrougari su bili izuzetno pragmatični, vidjeli su kakvo je stanje tako da su pomagali vjerske zajednice koliko su bili mogućni“, govori o odnosu nove vlasti na ovom području koja je došla dogovorom na okupljanju koje je organizirao Otto von Bismarck.
S obzirom na to da je uspio proputovati kroz gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu, pitali smo ga postoje li neke džamije koje su na njega ostavile poseban dojam.
„Musa-pašina džamija u Novoj Kasabi kod Vlasenice zaista je impozantna. Iako nisam uspio ući u tu džamiju jer je bila zatvorena oba puta kada sam je posjetio, dugo me nešto vuklo da je obiđem jer sam dosta čitao o njoj. O ovoj džamiji pisao je još i Evlija Čelebija u 17. stoljeću. Građena je od posebnog zelenog mramora i, kada je sunce obasjava, dobijate rajski prizor. Tim zelenim mramorom građeni su i nišani u njenom haremu. Ona je, nažalost, srušena u ratu, ali je obnovljena u izvornom obliku i to od izvornog kamena. Atik Ali-pašina džamija u Donjem Polju u Foči još je jedna u nizu posebnih džamija, a ja sam inače veliki ljubitelj Foče“, govori nam s izraženom ljubavlju.
„Gospodine predsjedniče, gdje je onda tempirana bomba?“
Robin Cognée je neko ko se od malih nogu družio s muslimanima u Francuskoj tako da, pojašnjava, nikada nije imao predrasude o njima. S obzirom na to da je rastao s muslimanskom zajednicom u Parizu, upoznat je s njenim stanjem i govori da je ona zaista teška. Naveo je više razloga.
„Na prvom mjestu za takvo stanje odgovorni su neznanje o islamu i muslimanima te predrasude koje o ovoj religiji i njenim praktikantima kruže. Zatim slijedi i taj historijski kontekst. Francuska je bila kolonijalizator, a njene kolonije uglavnom su bile zemlje s muslimanskom većinom. U to doba islam nije bio dobro posmatran niti tretiran od francuskih vlasti. Primjer je Alžir. Loša percepcija islama u Francuskoj se pojačala s napadima na Charlie Hebdo i Bataclan 2015. godine. Međutim, i deset godina prije, tj. 1995. godine, desio se napad u metrou koji je u velikoj mjeri utjecao na formiranje negativnog javnog mišljenja Francuske o islamu i muslimanima. Od 2015. godine to je samo pojačano. Teško je objasniti da svi ti napadi nisu prava slika islama i muslimana, posebno onim ljudima koji nikada nisu nigdje otišli iz Francuske, koji nisu čitali i koji se nikada nisu ni upoznali sa sljedbenicima ove religije“, njegovo je viđenje situacije. Ipak, napominje da u Francuskoj postoji i dosta ljudi koji nemaju ništa protiv islama i muslimana te koji svakako priznaju i prihvataju francuske muslimane kao sastavni dio francuskog društva.
Kaže da je golemi paradoks to što je Bosna i Hercegovina, koja je još uvijek opterećena minulom agresijom, dosta tolerantnija od Francuske, koja se smatra „starom damom“ Evrope, progresivnim centrom Starog kontinenta.
„Evo, u Sarajevu je većinsko muslimansko stanovništvo i ono je u potpunosti otvoreno prema nemuslimanima, pa čak i prema onim nemuslimanima koji dolaze iz primarno muslimanskih, bošnjačkih porodica. Samo prošetajte Baščaršijom i putem ćete sresti muslimana s dugom bradom i skraćenim pantalonama, starog derviša, djevojku s hidžabom kako hoda pokraj djevojke u mini suknji, zatim časne sestre i djecu kako se igraju. I svi tu žive skupa. Vidjet ćete i popa kako u mantiji slobodno hoda. I to je moguće u Francuskoj, ali, iako od nikoga nećete dobiti usmenu opomenu, ipak će pronaći način da vas osude. Djevojka s mahramom na glavi ili čovjek arapskog porijekla u Francuskoj su sigurno u nekom momentu bili meta ne baš milih pogleda. OK, ja mogu donekle razumjeti one netolerantne ljude koji su takvi zbog neznanja. No osjećam gnjev prema tamošnjim političarima, kojima je islam postao predmet političke trgovine. Čim izbije neki društveni problem, oni počnu mantrati o tzv. radikalnom islamu, što u krajnjem slučaju doprinosi jačanju tih islamofobnih struja“, dodaje.
Ističe da u Francuskoj dobar dio stanovništva misli da ovdje još uvijek traje rat, a oni nešto manje otporni na islamofobičnu propagandu misle da je naša domovina zapravo i dom terorista. Robin Cognée za usvajanje takvog mišljenja o Bosni i Hercegovini među nekim Francuzima krivi, između ostalih, i aktuelnog predsjednika Emmanuela Macrona.
„Sjetite se samo da je Emmanuel Macron prije nekoliko godina izjavio da je BiH tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku. On je, ako se ne varam, za The Economist rekao da se BiH suočava s problemom tzv. džihadista povratnika, što nema nikakve veze s istinom. Kada sam to pročitao, samo sam se uhvatio za glavu. Međutim, njemu niko ne može osporiti znanje. On je visokoobrazovan čovjek, što znači da je itekako dobro znao šta i zašto to govori. Eto, ako takvo mišljenje predsjednik Francuske ima o Bosni i Hercegovini, samo zamislite kakvo mišljenje onda ima neki seljak u nekoj francuskoj provinciji. S kojim god Francuzom sam razgovarao o Bosni i Hercegovini, njegove prve asocijacije na ovu predivnu zemlju bile su rat, islam i mudžahedini. Rijetko će ko reći da u Bosni i Hercegovini koegzistiraju sve velike monoteističke religije, da je to zemlja u kojoj su nekada bili veliki Austrougari, a slabo će neko reći i da je uopće u Evropi. Pa gdje ćete dalje kada pojedini mediji u Francuskoj prenose dezinformaciju da je rat u Ukrajini prvi rat na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Odgovorno tvrdim da Francuska ima više potencijalnih terorista od Bosne i Hercegovine, što znači da bi Emmanuel Macron, kako se to ovdje lijepo kaže, trebao najprije počistiti ispred svojih vrata, a onda tražiti nedostatke kod drugih. Tako da bih ja predsjednika zemlje mojih predaka pitao samo jedno: ‘Gospodine predsjedniče, gdje je onda tempirana bomba?’“,iskreno će naš sagovornik.
Na samom kraju, Robin Cognée govori da mu ističe stipendija početkom idućeg mjeseca, što znači da bi rad na svojoj doktorskoj disertaciji trebao uskoro privesti kraju, nada se najdalje do ljeta. Iako bi stjecanje titule PhD-a za njega trebalo značiti povratak u Francusku, on navodi da ništa ne bi imao protiv ostanka u Sarajevu, gdje je stekao mnoge prijatelje. Isto tako, kaže da mu je u planu i nastavak istraživačkih projekata o džamijama, ali i o drugim vjerskim objektima ostalih vjerskih zajednica na našem tlu. Do nekih novih istraživačkih misija sebi je kao domaći zadatak zadao učenje sarajevskog slenga.
Tekst je izvorno objavljen u sedmičnom listu Stav (februar 2023. godine).