U razgovoru s crnogorskim piscem, kritičkim komentatorom i novinarom Andrejem Nikolaidisem ulazimo u svijet njegovog najnovijeg romana „Safari u Sarajevu“. Iako smo se dogovorili da ne zalazimo u dnevnu politiku, sama tema njegovog novog djela nas je duboko uvukla u njene vrtloge. Stav je imao privilegiju da među prvima pročita rukopis ovog djela koje je samo po sebi duboko i izuzetno potresno.
Andrej Nikolaidis, rođen u Sarajevu, ali već godinama nastanjen u Ulcinju, u svom romanu „Safari u Sarajevu“ vraća se gradu koji mu je ultimativna trauma, ali i nepresušna inspiracija. Kroz noir, mračnu priču, on preispituje jezivi fenomen „Sarajevo safarija“ i traga za odgovorima na pitanja o zlu, osveti i ljudskoj patnji. Kada smo ga upitali kada će čitaoci u Bosni i Hercegovini biti u mogućnosti pročitati njegov novi roman, otkrio nam je da je i njemu rečeno da će to biti „vrlo brzo“. Izdavač će biti „Vrijeme“ iz Zenice. U Hrvatskoj će se na njegovoj novoj knjizi naći zaštitni znak „Hena Com“, a u Crnoj Gori „Fokalizatora“. Još jedino Andrej Nikolaidis ne zna izdavača za Srbiju. Budući da su likovi u romanu Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj te pošto se u knjizi biranim rječnikom izražava o zločinima srpske vojske u Bosni, kao i ulozi Srbije u „Sarajevo safariju“, misli da tamo knjigu neće objaviti niko.
Šta nam je Andrej Nikolaidis otkrio o svom „ljubavnom pismu Sarajevu“, o procesu pisanja, simbolici i likovima koji nastanjuju mračni svijet njegovog novog djela, pročitajte u nastavku.
- Rođeni ste u Sarajevu, ali već duži niz godina, kao što je poznato, živite i radite u Ulcinju, u Crnoj Gori. Ipak, Sarajevo je ostalo izuzetno bitno u Vašem životu. Rado mu se vraćate, a Sarajevo Vas uvijek rado vidi. Sarajevu se ne vraćate samo fizički, već je ono čest motiv i u Vašoj književnosti, u svijetu fikcije. Osim što je Sarajevo Vaš rodni grad, po čemu Vam je ovaj grad još blizak?
Bez činjenice da sam rođen u njemu lako bi moglo Sarajevo, a vala i ja. Moje je rođenje bilo mali korak za čovječanstvo, ali zato veliki korak unazad za mene. Međutim, korak je – u svoju odbranu imam reći: ne mojom voljom – učinjen i sad nema naprijed.
Na ovaj vam način želim reći da je za mene rodni grad mjesto ultimativne traume, kojoj na etiketi piše da je kvalitetna i sveobuhvatna, takoreći organska, handmade i bez aditiva, a da stvar bude gora, može sadržavati i tragove nade. Iz tog razloga trebalo mi je 52 godine života da napišem svoj prvi roman o Sarajevu.
Vi ste, dakako, u pravu: Sarajevo je čest toponim, ako hoćete i junak u onome što pišem. Češće, doduše, u publicistici nego u prozi. No, ovo je moj prvi istinski sarajevski roman. Rezultat je malo hrapav i neugodan, takoreći pomračan: kao da Montena, „Sarajevo, ljubavi moja“, pjeva Screamin’ Jay Hawkins ili Tom Waits iz Rain Dogs faze.
Svaka šala nastranu, ovaj roman je moje ljubavno pismo Sarajevu. Taj kratki roman postoji zato što mi jeste stalo do Sarajeva i itekako me se tiče njegovo stradanje. Ali ta knjiga nije saharinska melodrama, nego, kako stoji već na prvoj stranici, noir. A noir u svojoj osnovi jeste melodrama, samo melodrama čiji su junaci već sve prošli i ništa više ne očekuju. Ja sam, vidite, uvijek mislio da je noir jedina prava ljubavna priča: dakle, ne ljubav među onima koji su neiskusni, glupi i neobaviješteni, pa imaju velika očekivanja, nego ljubav među onima koji znaju da će na kraju sve propasti i pakleno boljeti, pa ipak vole. Razumijete, Werther je mlada budaletina, Romeo ne zna gdje je šupalj. Cinični detektiv kojem je svega dosta i koji ne vjeruje u slova o nadi i sretnoj budućnosti ultimativni je zaljubljeni muškarac. Za razliku od Werthera i Romea koji su zaljubljeni zato što ništa ne znaju, ovaj je zaljubljen uprkos tome što sve zna.
- Zahvalni smo što smo među prvima imali priliku pročitati rukopis Vašeg novog romana „Safari u Sarajevu“. Kao što znamo, „Sarajevo safari“ predstavlja jezivi fenomen lova na ljude tokom opsade bh. glavnog grada. Kada i kako ste odlučili pisati u svom novom, možemo ga tako nazvati, noir trileru o ovom fenomenu?
Htio sam ja ovo napisati još 2022. godine kada sam pročitao prvu seriju tekstova o „Sarajevo safariju“, ali sam pisao druge romane i nisam imao jasnu sliku šta i kako želim ispričati. Sve mi se složilo tek prošle godine, nakon što sam pročitao psihološki profil ubica koje su dolazile loviti Sarajlije, a koji je, čini mi se, ponudilo italijansko tužilaštvo. Tek kada sam u glavi uspio sklopiti lik fašiste i psihopate koji ubija u Sarajevu, znao sam da imam roman.
Eh sad… moj vam je proces pisanja vrlo sličan načinu na koji književnost pamte likovi u Bradburyjevom „Fahrenheitu 451“, odnosno u istoimenom Truffautovom filmu. Za one koji nisu čitali/gledali, riječ je o društvu u kojem se spaljuju knjige. „Fahrenheit 451“ je temperatura na kojoj gori papir. Protiv vlasti koja bi da uništi sve što je ikada napisano ljudi se bore tako što knjige uče napamet.
Šta hoću reći? Ja sam hafiz svojih knjiga. Ima još jedna osoba koja je to isto, samo je ne smijem spomenuti. Ja sam pišem ovako: smislim sve, ali bukvalno sve – pritom počnem od kraja, od zadnje rečenice. Onda sjednem i u kompjuter ukucam ono što je u glavi. Ništa, dakle, inspiracija, šetnje po prirodi i čekanje nadahnuća. Misao koja nije precizna nije za pisanje. Ne mislim dok pišem, nego pišem ono o čemu sam promislio. Pisci kod nas vole istaći kako su dugo, godinama, decenijama pisali roman. Ko biva, bolji je ako je pisan dugo. Ako mene pitate, to je problem i s našom kuhinjom: to je, uglavnom, sve prekuhano. Šta si, bolan, pisao dvadeset godina? Pa to na kraju ne da nije isti tekst koji si sjeo da pišeš, nego ni čovjek koji ga je napisao nije isti. Nije roman janje, pa da ga je vazda bolje još malo ostaviti pod sačem: ono, ako moraš žvakati, odnosno čitati, ne valja, nije gotovo.
Zašto podnaslov „Kako ubiti vampira“? Očigledno je da se referirate na književni tekst Borislava Pekića „Kako upokojiti vampira“.
Taj Pekićev roman je genijalan, bukvalno. Ovo je drugi dio trilogije u nastajanju. Prvi je bio „Most na Drini“, roman o zločinima srpske vojske nad Bošnjacima u Višegradu. Jasno vam je na šta ta knjiga referira. Drugi je moja varijacija „Kako upokojiti vampira“, odnosno moje promišljanje o savremenom evropskom fašizmu i mogućnosti borbe protiv zla. Još uvijek nisam siguran za treću knjigu.
Ovako piše u „Safariju u Sarajevu“:
Tragedija i surovost, od najmanje do najveće. Ono od čega je satkan svijet; njegov crni plašt, nalik na vampirski. Ništa se od toga, zapravo, ne može preživjeti, ako se o tome dosljedno i bespoštedno, do krajnjih konsekvenci promisli. No baš to je ono što obično ne činimo. Baš strah od toga je ono što nas natjera da se, umjesto u istinu, bacimo u zaštitnu mrežu; u meko, fino paukovo tkanje od političkih borbi, tradicije, istorije, ideologije, religije. A svijet je, kažem, vampir.
„Safari u Sarajevu“ je knjiga o tome kako pregorjeti, kako prežaliti svijet koji je ultimativni monstrum. Zlo odbija umrijeti. Kako se boriti protiv njega i kolika je cijena te borbe – između ostalog, o tome govori ova knjiga.
Koja je bila Vaša reakcija kada ste prvi put čuli da uopće postoji „Sarajevo safari“?
Bijes. I taj me bijes nije pustio do danas. Mislim – zapravo: nadam se – da se taj bijes osjeti u knjizi. Koja se, između ostalog, bavi pitanjem: šta s pravednim bijesom? Kakva je kazna pravedna za one koji su ubijali sarajevsku djecu ako takve kazne uopće ima?
Junakinja romana, žena kojoj je italijanski snajperista ubio dijete u naručju, ne želi suđenje.
Ona se zove Anisa i u romanu ovako razmišlja:
„Kakva kazna“, vikala je, „kakva to kazna može biti adekvatna? Pedeset, stotinu ili pet stotina godina za onoga ko ti je ubio dijete? Niti jedna kazna za njega meni neće donijeti smiraj. Nema ničega, nema nikoga ko može popuniti bezdan koji ti se otvori posred stomaka, u trenutku kada je dijete otrgnuo od tebe. Brutalnost ubičinog čina je neusporediva. Nema adekvatne kazne. Ne može biti čak ni adekvatne odmazde. Čak i da ga vjekovima kidaš na komade, ništa se neće promijeniti. No arbitrarnost njegove brutalnosti – to je najgore. Činjenica da ne postoji razlog, ne postoji objašnjenje: ni zašto je ubio tvoje dijete, niti zašto baš njega. Moć koju dijete ubica ima nikome ne bi smjela biti podarena. Niko to ne bi smio posjedovati. Kao da je pocijepao tkivo svemira i ostavio u njemu ranu, zauvijek. A bol koji osjećaš izmiče svemu što možeš reći, svemu što možeš pomisliti. Sve je manjkavo, sve je nedostatno: i tako sve do smrti. Ništa ne znači ništa, postoji samo bol.“
Anisa želi osvetu. Želi da gad bude mrtav. Zato angažira privatnog detektiva/ubicu koji će psihopatu pronaći i ubiti.
Detektiv smatra da je žena u pravu. On kaže: „Svako ko je bio na Jevrejskom groblju zaslužuje metak u čelo.“ Mišljenja sam da ta teza ne može biti racionalno osporena.
U prvih nekoliko rečenica novog djela navodite kako „metak uvijek pronađe metu“ te da „metak pogađa i kada promaši“. Pišete da metak promijeni čovjeka i kada ga ne ranjava i ne ubija. Šta mislite, u kolikoj mjeri su danas životi Sarajlija određeni tim „promašajima“? Koliko je i život Andreja Nikolaidisa determiniran tim mecima koji su zadirali u meso i kosti stanovništva njegovog rodnog grada tih 1990-ih godina?
Pasus koji navodite i govori o Sarajlijama, to je moje pismo njima. To je pasus o njihovom iskustvu. Moje je drugačije: moje je iskustvo krivnja zbog toga što to nije moje iskustvo. Sve što sam ikada napisao, uključujući ovu knjigu, računajte kao moj pokušaj iskupljenja. Kojeg nema niti ga može biti. Ali svakako nije riječ o ishodu, naročito ne o sretnom ishodu. Kada čovjeku oduzmete stid i krivnju, ili ih oduzme sam sebi, malo šta od njega ostane.
Prema Vašim riječima, Sarajevo dvije i po decenije živi u paralizi sna: nijemo, nemoćno da se pomjeri, nemoćno da se probudi, ono zuri u svoje demone iz kuta sobe. Da li je to noir prikazivanje Sarajeva u romanu „Safari u Sarajevu“, poput Los Angelesa u filmu „Se7en“ Davida Finchera, bilo zapravo jedino moguće?
Za mene je to bilo jedino moguće. Da budem izlišno iskren: meni je iznimno lako pisati noir. Zato što sam antropološki pesimista i u pisanju koristim mnoštvo naslaga ironije i sarkazma, a baš tako razmišljaju i govore likovi u noiru. No, istinski je razlog ipak nešto drugo: ja mislim da Bosna i stradanje Bosne zaslužuju umjetnički pristup koji odudara od bh. književnog kanona. A sve da i ne zaslužuju, meni ne pada napamet pisati u kanonu tzv. pripovjedačke Bosne. Sve znam: ja sam mala raja, a kanon je kanon, to su veliki. Ali i mi djeca moramo da se igramo.
Zašto vam ovo govorim? Ne zato što ne uspijevam prikriti narcistički poremećaj. Nego zato što sam tvrdo ubijeđen da ako postoji neka vrsta svrhe tzv. intelektualaca na ovom svijetu, ona nije u reprodukciji i diseminaciji kanonskoga mišljenja i umjetnosti, nego u pronalaženju dokaza da je uzroke političke i društvene katastrofe koja se desila inherentno sadržavao baš taj kanon. Umjesto glupavih nostalgičnih priča o „boljoj prošlosti“ – kako onoj bližoj, tako i daljnjoj, bez razlike – radi se o tome da se detektira ono u toj prošlosti iz čega je iznikao crni cvijet, iz čega je potekla sva ova krv i nesreća.
Priznajem. Jesam. Ja sam ikonoklasta.
Glavni negativac romana „Safari u Sarajevu“ jeste Andrea Massimo, Italijan iz visokog društvenog sloja i brutalni psihopata. Riječ je o liku s haotičnom porodičnom historijom, o seksualnom sadisti, fetišisti te ideološkom fanatiku. Uprkos svim ovim njegovim patološkim karakternim crtama, nemoguće se oteti dojmu da se radi o vrlo inteligentnom i „dobro uglađenom“ tipu. Da li običan svijet ima iskrivljenu percepciju kada o monstrumima misli kao o nekim zombi-bićima, a ne o ljudima koji naizgled djeluju sasvim pristojno? Šta je to tako normalno, čak i estetično u đavolima u ljudskom obliku?
Simplifikacije su opasne. Psihopate, znate, ne idu svijetom s majicom na kojoj piše „Ja sam psiho“. Zlo je rijetko kad transparentno: u tome i jeste problem. Ono po pravilu nastupa u ime nekog „prava“ i nekih „vrijednosti“. Gotovo po pravilu: što je gadost veća, vrijednosti na koje se pozivaju oni koji gadost čine su uzvišenije.
Iznimno bogati, elokventni psihopata, to je naš antijunak. Dozvolite da u nedostatku pouzdanih izvora citiram Andreu:
Suprotno uvriježenom mišljenju, ubijati je lako a izvući se sa ubistvom još i lakše od toga – ako paziš koga ubijaš i gdje to činiš. Na primjer: ako ubiješ ubogog, izgledi da te otkriju su minimalni. Ako ubiješ ubogog u ubogoj državi, dakle onoj koja se raspada, bilo od korupcije ili rata, šansa da za to odgovaraš praktično ne postoji. Ako si pritom bogat, kao što srećom jesam, možeš činiti praktično sve što ti je volja – sve dok to ne činiš ljudima jednako bogatim kao ti. Dragi moj Hilmare; da, sirotinja jeste izvor svakakve gadosti i gluposti – ali i velikog užitka, za onoga ko se usudi posegnuti za onim što mu rođenjem pripada.
Riječ je o superbogatim ljudima koji idu svijetom i nekažnjeno ubijaju i siluju. Zato se u mom romanu spominje i Epsteinovo ostrvo, gdje Andrea sreće Clintona i Trumpa, kao što se spominju i sadističke „zabave“ u Dubaiju, tokom kojih budu zlostavljane pa ubijene nesretne djevojke s Balkana koje tamo odlaze za parama.
„Safari u Sarajevu“ je i roman o užasnoj, monstruoznoj, nezaustavljivoj želji.
Kroz čitav tekst provlačite motiv roditelja koji „sje***aju“ djecu. Između ostalog, jedan od likova kojeg su „sje**li“ roditelji jeste i Andrea Massimo. Da li sebi, kao ljudskom biću, „racionalizacijom“ njegovih postupaka nastojite objasniti ovako monstruzno ponašanje?
Ne. I monstrumi, znate, imaju djetinjstvo. Ja, recimo, nalazim da je beskrajno bijedna navika savremnog čovjeka da svoje svinjarije pravda nesretnim djetinjstvom. To što si bio izložen traumi ne daje ti za pravo da drugima nanosiš traumu. Savremeni čovjek je vrlo posvećen izmišljanju opravdanja za svoje slabosti. To je repulzivno. Meni je ta autoviktimizirajuća neprijatelj-je-samo-čovjek-čiju-stranu-priče-nismo-čuli i dželati-su-bili-žrtve dimenzija liberalne ideologije doslovce repulzivna. Pih!
Zašto baš Louboutin cipele? Da li zato što predstavljaju visoki društveni status i moć? Ako predstavljaju moć, zašto onda njihovi posjednici u romanu na kraju završe kobno?
Zato što su fetiš. Zato što je psihoanalitička dimenzija ovog romana ne manje bitna od njegove noir dimenzije. Zato što je ovo roman o želji, Majci i Lakanovom Imenu oca. Što se piše Nom-du-père, a izgovara praktično isto kao Non-du-père – kad otac kaže „ne“. Funkcija oca je vrlo jednostavna: zabrana. I to ne bilo kakva zabrana: ona koju ćemo mi prekršiti i tako postati subjekt. Ali šta kada nema oca koji kaže „ne“, šta kad nema zabrane? To je korijen psihoze književnog junaka koji se zove Andrea Massimo.
Ovako on u romanu govori:
Postoji, znamo to obojica, samo jedan način da ljudsko biće postane subjekt: da na očevu zapovijed odgovori sa – „ne“. Moj otac je ujedno bio i otac svih permisivnih očeva, od kojih je teško oboljelo naše doba. Nikada nije izdao zapovijed, stoga njegovu zapovijed nikada nisam imao priliku odbiti. Iz tog razloga mi je preostalo da se se suprotstavim zapovijedima Boga Oca, jedinog muškarca u mom životu koji je pokazivao interes za zabrane. Naše je doba tako nesretno zato što su očevi pi*de: kakva je, nedvojbeno, bio i moj. Povlačio se pred majčinom samovoljom, sve dok se nije povukao u smrt. Meni je govorio da on nije moj otac, nego „najbolji drug“, uništavajući tako vlastiti autoritet, dok sam ja u sebi vrištao: daj mi, nametni mi autoritet, da se imam protiv čega boriti, da u toj borbi postanem ja. Pobogu: da sam htio druga, tražio bih da mi kupe psa.
Da li u ponašanju nekih istaknutih domaćih ili svjetskih lidera, ili naprosto ljudi oko nas, vidite obrise ponašanja Andree Massima? Ili možda svi znamo odgovor na ovo pitanje?
Znate odgovor. Čitav svijet zna odgovor. I svi se prave da ne vide. Odgovor glasi: imperator, glavom i bradom.
S obzirom na to da ste kao pisac napravili i svojevrsnu psihološku analizu aktera Vašeg novog romana, pretpostavljamo da ste u stanju, kao laik, poigrati se psihologa. Koja nam je dijagnoza?
Kao što smo spomenuli: paraliza sna.
Književnost je, u kontekstu akcije, nemoćna bilo šta da promijeni. To eksplicitno navodite i u samom finalu „Safarija u Sarajevu“, gdje pišete o tome da riječi ne znače ništa. S druge strane, Dževad Karahasan je jednom prilikom rekao da nas životu uči još samo književnost, a škola, roditelji, bliski ljudi, cijelo društvo, sve nas odgaja da funkcioniramo i postanemo specijalisti. Gdje je istina?
Karahasan je u pravu. I ja sam u pravu.
Tekst je izvorno objavljen u online magazinu Stav (januar 2026. godine).