Senida Hajdarpašić, daleko poznatija kao Senidah, posljednjih godina „drma“ regionalnom muzičkom scenom i to je neosporiva činjenica. Slovenska kantautorica crnogorskih korijena, voljeli je ili ne, izdvaja se po avangardnom pristupu u kreativnom stvaranju i žanrovskoj nesputanosti iako neki olako umjetnost Senidah definiraju kao trap uzmemo li u obzir da su pjesme koje smo imali priliku poslušati sinteza mnogih kompleksnih zvukovnih sklopova kojima autentičnost daje upravo njen baršunasti vokal.
Neki u Senidah vide moderniju verziju Bebi Dol i Aleksandre Slađane Milošević, što i nije daleko od istine uračunamo li to da su navedene pjevačice također šokirale svojom pojavom i talentom u vremenu kada su bile na vrhuncu slave, čija je „Slađana“ po svojoj neobičnosti stala rame uz rame s „Mustafom“ i „Fantastičnim putovanjem“. I sama Senidah je izdvojila „Slađanu“ kao highlight drugog poglavlja svoje karijere (prvo se odnosi na njen rad u sastavu Muff).
Kao što je već poznato, nedavno je javnosti predstavljena „Dođi“, pjesma koju je Senidah snimila s Dinom Merlinom, što je poslužilo kao povod za nešto opširniji razgovor s ovom nadasve jedinstvenom umjetnicom u kojem nam je, između ostalog, objasnila i kako su nastali „Mišići“, koja joj je omiljena sevdalinka, a preporučila je i album, film i knjigu koje svi što prije moraju čuti, vidjeti i pročitati.
- Možete li nam ukratko opisati kako je izgledao Vaš prvi susret s Dinom Merlinom i kako je došlo do saradnje na pjesmi „Dođi“?
„Halo, Senida, Dino je…“
Prvi kontakt s Dinom Merlinom je bio telefonski, kada sam se javila na nepoznati broj na koje se inače nikada ne javljam, ali je taj put bio izuzetak, neka viša sila. Ubrzo nakon razgovora smo se sreli u Ljubljani i moram priznati da sam imala tremu. Ipak je to Dino Merlin, umjetnik čiju sam muziku slušala kao mala dok sam s mamom i sestrom putovala. Njegove pjesme su uvijek do daske bile pojačane. Često mi se vraćaju sjećanja na scene iz vožnje kada sam ležala na zadnjem sjedištu, gledala kroz prozor u mrak i mjesec, a u kolima svira Dino Merlin… nikad mirniji osjećaj koji mi je davao slobodu da maštam kako li je raditi s njim.
- Kada ste definitivno odlučili da ćete se profesionalno baviti muzikom? Jeste li oduvijek znali da će to biti Vaš život ili je bilo momenata kada ste planirali odustati?
To je dugačak razvojni put. Koliko god da sam svjedok i beskrajno vjerujem da sve što iskreno želiš i živiš će se ostvariti, isto tako veliki rad i trud ide uz to. Oduvijek sam osjećala muziku na poseban način, koji me vodi kroz život. Momenata za odustajanje nikad nije bilo na taj način, jer sam vrlo uporna, a muzika je dio mene. Nije uvijek lako, nailazila sam na razne prepreke, ali sve dođe na svoje. Nekada treba sačekati, promisliti, strpiti se i jako puno raditi na sebi.
- Senidah je u Sloveniji postala poznata kao članica grupe Muff, a u regiji kao solo umjetnik. Kako je došlo do toga da pređete iz Muff u solo fazu i šta je dovelo do očigledne žanrovske promjene? Naprimjer, pjesme „Pustinjom“ i „Slađana“ su za 180 stepeni udaljene jedna od druge.
To je sve dio razvojnog procesa. Muzika kao takva je za mene prelijepa i svako zalaženje po žanrovima i stilovima je stvar ličnog ukusa i izražaja. Mislim da čovjek raste pomjeranjem granica, kroz promjenu i samim tim „Pustinjom“ i „Slađana“ su dvije po stilu drugačije pjesme, ali isto tako su iste jer su podjednako dio mene.
- Možete li nam detaljno opisati kako nastaju Vaše pjesme? Postoji li neki „recept“, neki „pattern“ po kojem nastaju tekstovi i muzika?
Svaki momenat prisutnosti je inspiracija, svaki doživljaj ima svoju notu. Inspiraciju nalazim u svemu, inspirušu me ljudi, situacije, putovanja, emocije. Recept kao takav ne postoji jer je vrlo individualan. Moje melodije i tekstovi nastaju spontano kadgod i gdjegod, nekad ih snimim na telefon, a nekad su toliko jake da mi se konstantno vrte po glavi. Kasnije kada uđem u studio, onda pravimo i slušamo razne beatove i kombinujemo. Radim s muzičkim producentima koji su mi jako bliski te se s njima osjećam slobodno i sigurno, što mislim da je jako bitno za svaku dobru pjesmu.
- Također, uočljivo je da su na Vaš rad imali utjecaja muzičari iz različitih pravaca. Ko su Vaši najveći uzori?
Inspiraciju nalazim u svemu, u raznim muzičarima, pjevačima, umjetnicima. Nekad to može biti samo jedna mala nit ili asocijacija koju poslije pretočim u nešto veliko. Ali, iskreno, moja najveća inspiracija je moja mama.
- Interesantno je da ne bježite od koketiranja s folk elementima u svojim pjesmama. Primjer je muzika iz filma „Južni vetar“. S druge strane, imate pjesama koje su klasični R’n’B, čak i neke koje bi se mogle nazvati neo soulom, a tu je i kolaboracija s pop čarobnjakom Dinom Merlinom. Kako uspijevate balansirati između folka i moderne muzike bez da na jednu stranu „prevagne“?
Svako radi ili sluša što mu prija i što osjeća. Ja ne želim da bježim od nečega što je u meni i što mi je po rođenju dato, na jedan ili drugi način, jer ipak se čovjek s razlogom rodi na nekoj teritoriji. Balkan je zaista poseban i folk muzika je naša narodna muzika. Svaki tradicionalni instrument s ovih prostora pravi posebnu priču. Za mene je muzika kao takva prelijepa i ne želim sebe da ograničavam po žanrovima, već samo po osjećaju da li mi je nešto lijepo ili ne.
- Jednom ste izjavili da volite slušati sevdah, da volite sevdalinke. Šta je to tako posebno u sevdahu?
Posebno je u tom prepuštanju, u tom posebnom spajanju ljubavi i patnje, taj melanholičan pristup koji je vrlo životan. Svi mi nosimo u sebi to ranjivo mjesto, ali se razlikujemo po načinu izražavanja. Što više razumijemo tuđe načine to imamo veću širinu. Sevdalinke nose veliku težinu, ali i inspiraciju. Kao mala sam s mamom slušala „Zapjevala sojka ptica“, pa mi je ta onako najdraža.
- Iako je ovo vrlo teško pitanje za svakog umjetnika, želio bih Vas pitati možete li neki svoj singl izdvojiti kao highlight Vaše karijere? I zašto je to tako?
Jeste teško pitanje. (smijeh) Svaka pjesma koju sam objavila, pa čak i mnoge koje nisam, jako su posebne. Svaka ima svoje mjesto, ali ako bih baš morala da izaberem jednu onda bi to bila „Slađana“, kao drugo poglavlje u mojoj muzičkoj karijeri.
- U čemu je tajna uspjeha singla „Mišići“?
„Mišići“ su jako spontano nastali, dio teksta pjesme čine dijalozi i komentari koji su se desili jedne večeri u našem studiju u Ljubljani. Cijeli proces je bio jako zabavan i neopterećavajući, čak smo se i dvoumili da li nekome da damo ovu pjesmu ili da li uopće da je objavljujemo. Tako da pretpostavljam da je negdje ta rasterećenost i neočekivanje.
- Kako je izgledala 2020. godina iz Vaše perspektive? Proveli ste je u kreativnom radu ili?
Za početak sam je provela u odmaranju, jer smo svi bili ograničeni kretanjem. Pretprethodna godina, tj. 2019. je bila jako dinamična za mene, dosta putovanja i nastupa, možda čak i prenaporan ritam koji mi nije davao mnogo prostora da se kreativno posvetim muzici, već se sve u brzini dešavalo. Tako da mi je ta pauza naišla u dobrom momentu. Bavila sam se sobom, mojom novom muzikom, ali i snimanjem pjesme i spota „Dođi“, tako da kada gledam nazad na 2020. definitivno mi je obilježen projekt i druženje s mojim Dinom.
- Sigurno da u 2021. godini planirate objaviti neke nove pjesme?
Planiram i još uvijek radim na tome. Čim bude prilike za to, ispričat ću više.
- U Sarajevo često dođete. Ovdje imate i prijatelje, ali i poslovne kolege. Kako gledate na Sarajevo, kakvi Vas osjećaji vežu za ovaj grad?
Godine 2020. sam dosta puta dolazila za Sarajevo, snimali smo spot za „Dođi“ iz nekoliko navrata zbog cijele situacije s pandemijom i prekonoćnog zatvaranja granica, pa smo morali da odlažemo snimanja, kako bismo se vratili sigurno kućama jer je ekipa bila iz cijele bivše Juge. Od sada me za Sarajevo definitivno vezuje Dino Merlin, njegova porodica i cijeli tim saradnika na ovom projektu za pamćenje.
- Za kraj, možete li preporučiti album, film i knjigu koje čitatelji „Oslobođenja“ moraju preslušati, pregledati i pročitati u skorijem periodu?
Od knjiga bih preporučila „The White Masai“ od Corinne Hofmann, a što se tiče filmova i serija u posljednje vrijeme gledam svašta nešto, završila sam seriju „Valerie“, koja mi je baš lagana i čija se radnja dešava u Madridu. A od albuma bih preporučila moj, „Bez tebe“. (smijeh)
Tekst je izvorno objavljen na portalu dnevnog lista Oslobođenje.