Više i nije neka novost da su gramofonske ploče opet postale mainstream. Ogromna većina svjetski značajnih muzičara, koji još vjeruju u fizička izdanja, nove pjesme objavljuje mimo digitalnih platformi i na vinilu. Taj trend se, što je prirodno, prelio i na ove prostore. Gramofonske ploče nisu samo nosač zvuka one su pokretač jedne kompletne grane privrede svake iole razvijenije zemlje – muzičke industrije. Otkako je format magnetofonskih traka zamijenjen pločama, krenulo se u masovnu proizvodnju gramofona, omasovilo se zanimanje za svirački segment rock ‘n’ rolla tako da je umnožena prodaja instrumenata i njihove popratne opreme, odjeće s logotipima bendova u zenitu pažnje globalne publike i šta još sve ne.
Indeksi kao broj jedan
Svi veći gradovi bivše Jugoslavije, kako kaže strastveni kolekcionar “plastičnih čuvara čarobnih vibracija” Damir Latić, uopće nisu zaostajali za New Yorkom i Londonom, kolijevkama žestokih rifova. Ističe da je, primjerice, Sarajevo dobijalo najnovije gramofonske ploče na vrijeme te da su Sarajke i Sarajlije slušali Duran Duran paralelno s nekim uredskim radnikom na Wall Streetu. On se potrudio objasniti zašto su ploče opet ušle na velika vrata planetarne pop-scene, ali je najavio i povratak još nekih muzičkih “relikvija” – kaseta i kasetofona, i to vrlo skoro…
“Ja sam imao CD shop, ali su CD-ovi kao format uginuli onog trenutka kada su se pojavile kineske kopije i kada je svako mogao ‘spržiti’, u kući plagirati neki album. Međutim, plagijati nisu imali kvalitet, počeli su se vremenom gubiti zapisi. Ja trenutno imam više hiljada CD-ova, a svaki šesti radi. To govori samo za sebe. Vinili, stari više desetljeća, zvuče kao prvog dana. Čuvaju autentičnu kvalitetu, tu se krije odgovor na pitanje čemu ploča. Oni koji ne zvuče dobro samo su pušteni na lošem gramofonu i to je sve. Znate, mnogi kažu da je šarmantno kada ‘krcka’ zvuk, a to je jedna velika šarena laža. To ‘krckanje’ je znak da je ploča puštena na lošem gramofonu. Ploča se vratila, a vratit će se i kasete. Već u nekim diskotekama u Njemačkoj disc jockeyi puštaju muziku s TDK i Maxell kaseta, miksaju muziku na kasetofonima. Ludilo! To će se vrlo brzo pojaviti i kod nas jer se kasete temelje na trakama kojima je lako manipulirati. Ako se traka i ošteti, možete izrezati oštećeni dio i običnim ljepilom spojiti dvije strane a da se ne osjeti prijelaz”, predviđa Latić.
Sredinom 70-ih godina prošlog vijeka Damir Latić je živio u Londonu, u naponu njegove avangarde, gdje je svjedočio razvoju punk scene. Tamo je slušao i gledao uživo Pink Floyd, The Who na Wembleyju, ali i Bad Company u Marqueeu.
“Za vrijeme mog boravka u Engleskoj razvijao se punk, ali tada to nisam mogao osjetiti iako je bilo jasno da se nešto zbiva – omladinci su počeli nositi neobične frizure, a klub Marquee je u tom razdoblju sve više forsirao bržu i agresivniju muziku. To je bilo 1975. godine, a već je 1976. radnja ove priče doživjela kulminaciju. Tada mi je djevojka došla i donijela prve ploče The Clasha i Sex Pistolsa. Malo ranije se ovaj scenarij razmotavao u New Yorku s grupama The Ramones i New York Dolls. Valja podvući da je jezgro svjetske umjetnosti bio upravo New York tih ludih 70-ih, gdje su na East Villageu bili jeftini stanovi, gotovo da su ondje građena narkomanska gnijezda, odakle se punk širio u Evropu. Tada je na vrhuncu bio i Andy Warhol. Sve u svemu, da se zaključiti da je triangl New York – London – Berlin kulturalno povezao svijet. Svakome koga zanima ova tema i ovaj period preporučio bih da pogleda dramsku seriju ‘Vinyl’, čiji su kreatori veliki Mick Jagger i Martin Scorsese”, objasnio nam je kako je izgledalo živjeti u Londonu u njegovo zlatno doba i ujedno je dao preporuku.
On kategorično negira tvrdnju da su zapadne zemlje bile korak ispred bivše Jugoslavije kada je riječ o muzici. Ističe da su nesretni ratovi 90-ih doprinijeli tome da se na ovaj prostor gleda kao na debelo crijevo civilizacije. Jugoton je 60-ih masovno počeo s izdavanjem ploča, u isto vrijeme kada su, kaže, ploče “rezane” u SAD-u i Velikoj Britaniji.
“Sve ono što su živjeli Amerikanci i Britanci živjeli su ljudi u sadašnjoj Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji… Ovdje svakako ubrajam i življenje kulture, muzike. Čak smo i po idejnim rješenjima za omote bili pandan Zapadu. Ono što su Indeksi radili je nešto što ide sa svjetskim muzičkim tokovima. Indeksi su za mene najbolji bend s prostora bivše Jugoslavije. Vjerujte, aranžmane koje je napravio Davorin Popović Pimpek sa svojom ekipom, to je nešto nezapamćeno. Možete im pridružiti eventualno Kornelija Kovača, a i on je svirao skupa s njima. Indeksi su projekt koji je iznjedrio instrumentaliste nemjerljivog značaja. Ako samo govorimo o pijanistima, tu imamo prethodno spomenutog Batu Kovača, Đorđa Novkovića i Vladu Pravdića. Kasnije i Sinana Alimanovića. Sve bolji od boljeg. Kada je riječ o stranim izvođačima, tu je već teško izdvojiti nekoga posebnog. Jimi Hendrix, Pink Floyd, Gregg Allman Band – sve su to izuzetni umjetnici. Samo moram priznati da mi je nekako promakao album ‘Modra rijeka’, ali sam i njega nedavno detaljno preslušao na gramofonu. Fantastičan sastav pjesama”, kazao je ovaj pasionirani kolekcionar gramofonskih ploča.
Latić govori da u svojoj kolekciji ima oko 8.000 ploča od kojih su neke rariteti. U grupu iznimno vrijednih ploča spadaju one koje licencno nisu objavljene na našim prostorima ili su izdate u Beogradu ili Zagrebu, a nisu se nikada našle na tlu naše države.
“Naprimjer, ploče Joy Divisiona su jako skupe. Albumi na vinilu koji su nastajali 1988. i 1989. godine su rijetki ne samo ovdje već i u svijetu. To je period javljanja CD-ova. Ko ima na ploči album ‘Achtung Baby’ grupe U2, hladno ga može prodati za 500 KM. Bono Vox i The Edge su taj album ‘gruhnuli’ na CD, tada su ploče već bile passé. Ono što me raduje u mojoj 67. godini jeste činjenica da se mladi ljudi zanimaju za rock ‘n’ roll, dosta je onih koji imaju ogromno znanje o muzici i koji kod mene dolaze po ploče. Ta rock ‘n’ roll perverzija je poprimila tolike razmjere da meni dolaze studenti Elektrotehničkog fakulteta po neku ozbiljnu muziku kako bi je mogli slušati dok programiraju. Nismo mi u takvom kulturnom i svakom drugom mraku kako bi neki voljeli da jesmo. Poput Zorana Milanovića, recimo”, kroz smijeh je kazao vlasnik udruženja Monologa, kojem je primarni cilj njegovanje pop-kulture.
Otkrio je da u ovom periodu života voli poslušati Nedima Babovića i njegovu Bombaj štampu zbog toga što je spomenuti gitarista i kompozitor ostao vjeran Rolling Stonesima i dobrom ljubavnom tekstu, a nije krio zadovoljstvo i onim što radi Davor Sučić Sula u Zabranjenom pušenju.
“Sula je totalno promijenio kurs Zabranjenog pušenja sa zagrebačkom ekipom svirača. Violine su mu osvježile zvuk, dosta su uznapredovali i aranžmanski. Što se tiče muzičara s engleskog govornog područja, s tugom moram ustvrditi da se ta britanska scena izgubila. Vratili su se momci iz Oasisa, ali sve je to… Arctic Monkeys su autohtoni predstavnici britanskog indie rocka, ali i oni već neko vrijeme djeluju iz Los Angelesa. Zadnjim albumom su prešli u psihodeliju, Britanci su počeli preferirati taj sound. Interesantno je da su tu Amerikanci dosljedni, slijepo dosljedni. Oni od početka njeguju sve scene – blues, jazz, rock i ostale. Totalni kontinuitet. No, ono što mene u zadnje vrijeme posebno intrigira jeste americana, amalgam američke muzike nastao spajanjem zajedničkih i raznolikih tradicija koje čine zvukovni etos SAD-a”, istakao je Latić.
Rock ‘n’ roll još živi
Na samom kraju govori o tome da je pandemija koronavirusa bacila na “smrtnu postelju” rad mnogih muzičara, ali sa sigurnošću tvrdi da pravi rock ‘n’ roll još živi.
“Rock ‘n’ roll nije mrtav! Kako će biti mrtav?! Pogledajte samo koliko je velikih svjetskih bendova, i mladih i starih, zakazalo nastupa, turneja prije nego što će se desiti sve ovo s pandemijom. Brujala je o nekim koncertima Evropa, cijela planeta Zemlja. Evo, uzmite u obzir samo festival Exit i sve će biti rečeno. Dvije decenije u Novi Sad dolaze najbolji muzičari. Neću ni govoriti o Glastonburyju, Rock am Ring & Rock im Parku, Pinkpopu i drugim velikim događajima. Ne, ne može biti mrtav”, njegova je zaključna poruka.
Tekst je izvorno objavljen u dnevnom listu Oslobođenje (rubrika KUN).