Adisa Zvekić aka Diamusk, jedan od najsnažnijih ženskih vokala naše savremene muzičke scene, danas je objavila novi studijski materijal „Maze“. Sastav International Dub Orchestra i Diamusk imaju sedam novih traka, sedam fenomenalnih produkata međuigre duba, jazza te starog dobrog balkanskog zvuka. „Black Keys“, „Riot“, „The Way“, „Blindfold“, „To The Sea“, „Contrabass“ i „Magic Place“ pjesme su kojima su čaroliju, osim glasa naše današnje sagovornice i MC-ja Chakka Svraka, dali i prsti čitavog niza vrhunskih instrumentalista i majstora zvuka kao što su Slobodan Đukić, Vladimir Krkljuš, Matija Mlakar, Gašper Selko, Benjamina Mekki Widerøe, Fredrik Mekki Widerøe, Aljoša Jurkošek, Trajche Velkov, Gordan Kranjčić, Belma Zvizdić, Mladen Marjanović, Marko Gaćina i Aldin Hasanović. Valja istaći i to da ova vrijedna ekipa, uz standardnu varijantu, izdaje i instrumentalnu verziju albuma „Maze“, a obje inačice moguće je kupiti na servisu Bandcamp. Izdavač je Diamusk Records.
Za sve one koji ne znaju, Adisa Zvekić bila je jedan od osnivača i glavna pjevačica grupe Dubioza kolektiv, s kojom je radila na projektima „Dubioza kolektiv“ (2004), „Open Wide“ (EP), „Dubnamite“ (2006) i „Firma Ilegal“ (2008). Kasnije se pridružila internacionalno priznatom bendu La Cherga iz Austrije, s kojim je izdala hvaljeni album „Revolve“ 2011. godine za izdavačku kuću Asphalt Tango Records. U svom solo projektu Diamusk, istražuje društvene teme kroz inovativne aranžmane i snažne kritičke poruke. Njeni albumi „Wadada“ (2016), „Freedom“ (2017) i „Sleepwalkers“ (2019) oslikavaju kontinuitet i posebnost njenog umjetničkog izraza.
U povodu izlaska novog materijala, koji možete poslušati na svim svjetskim streaming platformama te na internetskoj stranici www.diamusk.no, Diamusk je odlučila dio svog vremena posvetiti i Stavu, s nama podijeliti svoje viđenje muzike, posebno eksperimentalnih pravaca u muzici, govorila je o kreativnom procesu i umjetnosti općenito, o životu u Norveškoj, ali i o Dubiozi kolektiv te zeničkom sastavu od kojeg je sve i krenulo – Gluho Doba Against Def Age.
- Šta je ono što Diamusk uvijek tjera na eksperimentiranje sa zvukom? Bez imalo kurtoazije, sa svakom novom trakom pomjerate granicu poimanja alternativnog.
U kreativnom procesu lični izražaj nam je prioritet, spontana reakcija na ritam, melodiju, bez puno sugestija, tako da svako donese svoj ton. Svaka pjesma je kao jedno platno na kojem smo uskladili i aranžirali boje u jednu cjelinu. Mnogo toga se dešava spontano i ponekad imaš osjećaj da se ta pjesma htjela napraviti baš takva kakva jeste. Sve pjesme su, naravno, moja lična poimanja, zadržavam pravo na slobodu govora i misli.
- Na novom studijskom materijalu „Maze“ kao da ste okupili samu kremu vrhunskih balkanskih instrumentalista – Trajche Velkov, Aljoša Jurkošek, Daniel Lazar, Almir Mešković, Mladen Marjanović, a tu je i MC Chakka Svraka. Koliko je teško na ovaj način djelovati, tj. za svaki projekt, osim matičnog benda, okupljati i kompletnu plejadu vrhunskih „eksternih saradnika“?
To je sve zahvaljujući mom suprugu Aldinu Hasanoviću. Uspostavio je kontakt s ljudima – ponekad direktno, a ponekad i preko drugih. Ja sam učestvovala najviše kreativno, idejama i melodijama, učešćem u aranžmanima, doradama, preradama i tako. Teško je, ali gdje je volje tu je i mogućnosti. Okolnosti su se fino poklopile, ovaj album treba biti.
- Diamusk, iako stalno testira nove audio koncepte, i dalje ostaje vjerna kombinaciji dub sounda i složenih jazz elemenata. Kako je uopće došlo do „otkrovenja“ ove dvije stilske formacije u Vašem slučaju?
Otkad otkrismo jazz, čeznemo ga ispreplesti s dubom. I nema toga mnogo. „Nordubb“, zajednički album Nilsa Pettera Molværa i Sly & Robbieja, je izuzetak, fantastična fuzija. Norveška je kolijevka jazza i death metala, ogromni kontrasti, čudni muzički ukusi. Većina muzičara koje ovdje poznajemo sviraju jazz, a kada sviraš jazz možeš svirati šta hoćeš, tako da sviraju i u drugačijim žanrovima ili osmišljavaju neke potpuno nove.
- Pojedini, smjelo ili ne, tvrde da iza jazza u muzici više ništa ne dolazi, tj. smatraju da je jazz najsavršeniji muzički izraz. S druge strane, dub, kao zvuk koji svoj izvor ima u reggae muzici, također percipiraju poprilično zahtjevnom formom, svojevrsnim muzičkim pokusom koji je doživio planetarnu popularnost. Zašto su ova dva žanra udarila temelj Vašem prepoznatljivom zvuku? Koliko je ludo i/ili hrabro praviti ovakvu muziku u vremenu u kojem su pregledi na YouTubeu i zahvaćanje što većeg dijela bazena publike mjera uspješnosti?
Ja jazz vidim kao vještinu. On je nešto kao japanska vještina preciznosti i fokusa, vježba tihog uma. On pruža tu potpunu slobodu u kojoj se usuđuju kretati samo oni koji su svoju vještinu razvili do visokog nivoa, oni koji su u stanju biti korak ispred i plesati sa svakim taktom i tonom dok nastaju. Dub je, s druge strane, u srži jednostavan svijet koji također pruža prostor za mnogo komplikacije. S dubom smo rasli.
U Zenici se reggae slušao među generacijama dosta starijim od nas – od Petera Tosha, preko Black Uhuru, tu je i Burning Spear, pa sve do Boba Marleyja. Osim reggae i dub, tu su i drugi pravci te smo saznali i za Briana Enoa i Davida Byrnea, zatim Sugarcube (Björk), PJ Harvey i mnoge druge. Nas, klince, neprestano su nutkali kasetama s novim miksovima, novim albumima, bendovima. Na kraju nam je i Korn zvučao komercijalno. Tu je bila jedna zdrava informirana formacija koja reflektira mentalitet kritičkog mišljenja, kanali koji spajaju zajedničku svijest. U krajnosti rečeno, spontana formacija istomišljenika svog vremena koja opet reflektira jednu zajedničku notu globalnog otpora tiraniji i neslobodi. Kakav je to otpor? Nevjerovanje propagandi i njenim narativima.
- Šta Diamusk poručuje zbirkom traka „Maze“?
Ovom albumu prethodio je težak period u mom privatnom životu. Upoznala sam nove vrste boli i životnih istina. Borila se za volju dok me odustajanje trgalo odnekud. Naše vrijeme obilježeno je podijeljenošću kao nikad. Pandemija samoće proždire Zapad. Stekli smo još jednu ovisnost u nizu terapija hedonizma. Dajemo dio sebe, svog vremena, života, uma, čega sve ne, blejeći u ekrane, gubeći vid. Ekran, još jedno sredstvo u nizu koje će nas uskratiti ikakvog napora da biramo iz ponuđenih opcija koje ne ostavljaju na miru kamo god da kreneš. Ko si? Čiji si? Opredijeljen? Kome pripadaš? Paziš li kako zboriš? Pazi šta misliš, da ko ne čuje. Zašto to priznajemo kao opciju uopće?! Zašto nam povratak pravim vrijednostima, koje su urođene, od Boga date, ne bi ukazao na izlaz iz ovog labirinta koji samo raste oko nas?! „Maze“ je jedan u nizu vapaja za onim što je zaista stvarno. Odjava iz ovog ludila.
- Kada i gdje će fanovi imati priliku uživo poslušati „Maze“, ali i druge radove Diamusk & International Dub Orchestra?
Nastupamo 14. augusta na Nisville Jazz Festivalu u Nišu, a već sljedeći dan smo u Perniku u Bugarskoj. U toku su booking pregovori i za Norvešku.
- Mnogi artisti muku muče sa završavanjem određenog projekta. Tačnije, veliki je broj onih koji stalno dotjeruju vlastiti rad, što im nerijetko odugovlači kompletan proces objavljivanja djela. Već duže vrijeme čekamo na muziku Diamusk i konačno smo i dočekali. Jeste li i Vi oni koji smatraju da uvijek može bolje? Kako uopće dolazite do trenutka kada sami sebi kažete da je projekt gotov?
Istraživala sam taj moment. Kada snimaš, svaki put biva drugačije i onda samo loviš emociju, emociju ne možeš imitirati niti smiješ. Tvoj zadatak je da ne toleriraš svoju odsutnost i da ne odustaješ dok sve ne bude zabilježeno onakvo kakvo je niklo. Naravno da ti se utisci smjenjuju iz toplog u hladno te da odjeci uslovljenosti tuđim mišljenjem tu i tamo odzvone. Moraš ostati pri svom i to je to. Let it flow to let it go.
- Nekako je nemoguće s Vama razgovarati a ne dotaći se i sastava Dubioza kolektiv. Kada ste prošli put govorili za naš medij, rekli ste šaljivim tonom da je Dubioza kolektiv postala planetarno popularan bend onda kada ste otišli. Kazali ste da su momci iz Vašeg bivšeg sastava zabavljači koji novac zarađuju od toga te da je to sasvim legitimno. Ipak, napomenuli ste da je tužno to što se, umjesto da nove generacije usmjeravamo (to je dužnost umjetnosti oduvijek), stapamo s degeneracijom i primitivcu dajemo lažni osjećaj ponosa, a to je entertainment, prolazni ushit, samozavaravanje. S obzirom na to da su Vaši razlozi napuštanja grupe primarno kreativne prirode, koliko je teško čovjeku kreativno se izraziti u bendu, u grupi ljudi u kojoj svaka jedinka ima zaseban način razmišljanja?
Kakva hardcore izjava! S godinama čovjeku stvari ili gube ili dobijaju na važnosti. Nije se teško izraziti, možeš se prilagoditi, svako ima svoju frekvenciju. U muzici sam odrasla oblikujući se, prateći ritam i ton, ponekad sam i vodeća riječ, melodija i/ili groove kojima se drugi prilagođavaju. To se može opisati i sinhroniziranim letom ptica. Jedino vezivo u jednom bendu je zajednički cilj, a zatim volja, kreativnost, poštovanje, lojalnost i povjerenje. Ako nije, obično ne ostajem tu dugo.
- Ne bismo željeli biti prekomjerno provokativni, ali mnogi smatraju da je Dubioza kolektiv izgubila identitet 2008. godine. Krenula je nekim drugim pravcem od oktobra te godine. Slažete li se? Jeste Vi bili ona karika u lancu koja je insistirala na zvuku koji ste do tada imali?
Nisu izgubili identitet, već su ga izgradili. Sve ostalo bi bilo stvar ukusa i gubljenje vremena i riječi.
- Odveć dugo živite u Skandinaviji, u Norveškoj. Kakva je umjetnost na sjeveru naše planete? Pronalazite li istomišljenike? Jeste li u Bosni i Hercegovini imali sagovornike, je li Vas okolina „razumjela“?
Norvežani su privrženi svojoj tradiciji i kulturi i jako su jedinstvena nacija. Kada se bave muzikom ili drugim izrazima, to rade s velikim umijećem. Tada ispoljavaju tu svoju autentičnost i sve te neiskazane emocije koje je „nekulturno“ ili njima čudno izraziti u svakodnevnici. Meni je jako zanimljiva i poučna kulturološka raznolikost svijeta. Pronalazim sebe u svakoj pomalo i vidim sve manje razlika. Različitosti kultura poimam kao primjere diverziteta, raznovrsnosti perspektiva, pristupa stvarnosti i onoga što im je zajedničko. Volim da istražujem mišljenja i pronalazim sličnosti, univerzalnu misao na koju nadolazimo svi spontano ili nekakvom transformacijom zajedničke svijesti. Ukratko, šta je to o čemu svi istovremeno razmišljamo u sebi.
- Poznato je da mi ovdje muku mučimo s (kvazi)umjetničkim kružoocima. Imamo žirije koji svojim miljenicima dodjeljuju nagrade, promotore koji jaranima „nabacuju“ gaže, ali i medije koji od polusvijeta prave celebrityje. Kako u takvom svijetu biti misionar istinske umjetnosti, generalno istinskih vrijednosti?
Vlastitim naporima i namjerom. Držiš srce i oči otvorenim i u svemu tražiš pouku. Iskoračiš iz halucinacije. Već dugo bojkotujem, uskraćujući promil pažnje propagandi i njenim raznolikim mehanizmima. Posmatram je kao devijaciju. Tu anomaliju mi održavamo na životu svojom pažnjom, svojim emotivnim, čisto instinktivnim učešćem, u nekom REM stanju. Jer ne vladamo sobom i svojom pažnjom, već idemo kamo nas kompleks žrtve vodi, kamo nas strah krije, u nevidljivost u izopačenoj cjelini. Prirodni nagon za pripadanjem je zloupotrijebljen. Stopljenost u jednolične nijanse na platnu ideje bolesnog uma. To nije sinhronizacija leta, već pada. A zašto bi padao kada možeš da letiš?!
- Poznato je da su vlažni podrumi, napuštena skladišta i male spavaće sobe entuzijasta bila i ostala mjesta generiranja novih ideja koje će, pitanje je samo trenutka, biti iskorištene u mainstreamu. Šta su danas ta mjesta generiranja? Postoje li?
To je underground koji postoji, ali je baš under. Underground je krojio put ka slobodi. Undergroundu je potrebno pružiti podršku i napraviti prostor u kojem se ideje mogu razmjenjivati. Ovim putem ohrabrujem svakog ko može i ima priliku da pronađe način i pomogne da ta energija ne nestane iz njihovog grada. To mogu učiniti kreativnim, volonterskim, organizatorskim ili sponzorskim ulaganjem. Učinjeni su značajni napori da se vidljivost i razmjena kreativnosti opstruira i spriječi, da se ugasi. Samo je teško zaključiti kako su te smutljive transformativne metode tako nevjerovatno dobro ne samo osmišljene, već su i zastrašujuće efektivne. Međutim, u svim kutovima svijeta budi se težnja za promjenom i povratkom istinskim vrijednostima, stvari su u pokretu ispod površine. Život ne spava, život je sila neukrotiva. Sve u svoje vrijeme, sve u pravi čas.
- Kakva Vas sjećanja vežu za Gluho Doba Against Def Age? Možemo reći da je ovaj sastav bio pravi underground za taj vremenski okvir i društvene okolnosti u kojima je nastao i djelovao.
Mala grupica djece u mračnom ratu, bez vode i struje, i dalje je pamtila MTV hitove. U nemogućnosti da ih neprestano sluša na repeatu, imitirali su te pjesme. Pošto su ih jako voljeli, te pjesme su bile sve preciznije oponašane. Kada im je dodijalo, već su imali svoje stihove i djetinjaste melodije, bili su dio dobrog u mračnom svijetu zla. To je bila njihova svjetlost dana, polet i ponos u košmaru. To je bio naš krik, naš otpor, naš revolt i spontana sposobnost da krojimo vlastitu verziju stvarnosti dok nama namijenjenu uništavaju. Obilježili smo svoju generaciju i one malo mlađe, pa čak i one malo starije. Imali smo polet prelazan poput smijeha. Bili smo okidač zajedno s nekolicinom rasutom svuda po Bosni i Hercegovini. Eh, to je taj val u koji ja još vjerujem, to je taj let, svi kao jedno, u otkucaj.
- Nažalost, svijet rapidno propada, a to propadanje danas je najizraženije, nažalost, kroz ratove, ksenofobiju, islamofobiju, ali i neofašizam u svom najradikalnijem obliku. Iako se Skandinavija doima poprilično mirnom sredinom, jedan od najgnusnijih terorističkih činova u modernoj historiji na evropskom tlu počinjen je upravo u Norveškoj 2011. godine kada je Andres Breivik ubio 77 ljudi. Norveška se nastavlja odupirati lošim dešavanjima koja se poput kancera šire Evropom, ali i svijetom?
Svi ti događaji sami po sebi simptomi su koliko smo duboko ogrezli u samoobmani. Tragične, devastirajuće, nepojmljivo neprirodne stvari se događaju svuda u svijetu. Čovječanstvo krvari, gladnim zalogajima proždire samo sebe izdajući ljubav svoju. Taj trenutak bespomoćnosti u koju mi treba da kao povjerujemo, gradualno, sve manje šokirani, sve većim zlom. Povjerovali smo toliko duboko da bez obzira na to što svjedočimo nepojmljivom zlu, mi sve manje imamo sposobnosti biti jedinstveni, čak i u nevjerovatno ključnim situacijama zajedničkog iskušenja da pokažemo ko smo i zaštitimo red, sveobuhvatni zakon povezanosti i balansa. Ja i dalje vjerujem da na svijetu ima mnogo dobrih ljudi koji sve više shvataju da nisu sami. Oni rade na sebi tako što nemaju navijačka odijela i odbijaju biti kupljeni lažnim sjajem. Slava je podvala za mase, bogatstvo nije ekvivalent poštovanju. Nekakve titule, zvanja, „članarine“ nekakvih mreža, zatvorenih društava, uvezanih krugova, bogaljnog koncepta elite i slično, sve su to prividi koje je neko osmislio i osmišlja da bi dominirao i stezao sve veću kontrolu. Kažu da zlo ne spava, ali ne spava ni Ljubav!
Tekst je izvorno objavljen u online magazinu Stav (maj 2025. godine).