Kada smo Almira Nezića pitali koji bi bio krajnji cilj bavljenja muzikom, on nam je dao vrlo kratak odgovor, ali odgovor koji navodi na razmišljanje – postizanje uzvišene ljepote. Muzika je za njega umjetnost koja nadilazi sve razlike među ljudima, univerzalni jezik koji povezuje ljudska srca. Muzika je, podsjeća na snažnu rečenicu njemačkog romantičara Heinricha Heinea, ono što progovori kada riječi zašute.
Prvi diplomirani kontrabasista s Muzičke akademije u Sarajevu i član Sarajevske filharmonije, najvećeg i najznačajnijeg orkestra u državi, nekadašnji groove majstor grupe „Kix“, govorio je za Stav o četverožičanom muzičkom džinu bez kojeg nijedna kompozicija ne bi zvučala dovoljno koherentno, ali smo gotovo filozofski pokušali doprijeti i do same svrhe muzike koja je, prema riječima ovog vrsnog instrumentaliste, usmjerena na duhovnu nadgradnju.
Povod za naš razgovor još je jedan akademski uspjeh ovog Krajišnika. Almir Nezić nedavno je magistrirao kontrabas na Muzičkom konzervatoriju „Giuseppe Tartini“ u Trstu, jednom od najvećih konzervatorija u Evropi, što je postignuće koje dolazi kao kruna njegovog dugogodišnjeg rada, truda i profesionalnog usavršavanja.
„Propjevao“ na instrumentu
Pošto put ne bi postojao bez svog početka, put Almira Nezića vodi iz Bosanske Krupe, mjesta smještenog u dolinama rijeka Une i Krušnice.
„Iz Bosanske Krupe došao sam u Sarajevo kako bih svoja znanja o muzici širio na Muzičkoj akademiji. Upisao sam teorijski smjer nekad krajem prošlog milenija s namjerom da jednog dana postanem prosvjetni radnik. Pošto me od djetinjstva privlačio kontrabas, kao instrument koji se može koristiti u ritmičke i gudačke svrhe, a nije ga u to doba bilo moguće usavršavati na Muzičkoj akademiji, odlučio sam se na odlazak u Skoplje, gdje sam kod profesora Velka Todevskog učio o njemu. Tako da sam paralelno polagao ispite u Sarajevu i vježbao kontrabas u Skoplju“, počeo je svoju priču.
On se prisjetio i trenutka kada je sam sebi rekao: „Eh, od danas ću učiniti sve da počnem svirati.“
„Jedan moj prijatelj, već sada stari hipik, donio mi je kasetu s trakama iz mjuzikla ‘Kosa’. Pored prelijepe muzike i glasova, uvijek je bio dominantan taj bas. To me je nevjerovatno privuklo, tj. pitao sam se kako je uopće moguće da neko tako dobro ‘vozi’ kroz instrument. Tako sam počeo… Kasnije sam se dosta fokusirao na slušanje Stuarta Zendera iz ‘Jamiroquaija’, Fleaa iz ‘Red Hot Chili Peppersa’ itd. Slušajući i gledajući te ljude, uvijek sam ostajao fasciniran kako tako dobro mogu odsvirati neke dionice, mislio sam da je to naprosto nešto vanzemaljsko i nemoguće. Da nije bilo njih i njihove energije, možda bi se moja vatra za sviranjem ugasila. Sve u svemu, uvijek sam težio za svojim vlastitim izrazom i mogu kazati da ga još uvijek tražim. Dok čovjek ne otkrije vlastiti ton, vlastiti izraz, ne može biti zadovoljan do kraja“, govori o svojim uzorima i stremljenjima.
Kaže da ga je uvijek zanimala dublja umjetnička ekspresija i da se nikad ne zadovoljava postignutim. Uvijek je razmišljao o tome kako od instrumenta onakvog kakav on jeste postići da zvuči plemenitije i ljepše, tj. da on kao svirač „propjeva na instrumentu“. No otkriva da mu to nije pošlo za rukom sve dok nije otišao u Trst, u Italiju, gdje je sa svojim mentorom Stefanom Sciascijom otkrivao nove mogućnosti koje nudi „velika violina“.
„S njim sam radio sve dok nisam ‘propjevao na instrumentu’. Ova sintagma znači da ste u mogućnosti svirati na zavidnom umjetničkom nivou iz najskrivenijih uglova svoje duše. Samo se na taj način može postići uzvišena ljepota kojoj bismo svi trebali težiti bez obzira čime se bavimo. Slušanjem i sviranjem opera, predivnih arija, trudio sam se svoje umijeće unaprijediti i učiniti ga da bude kao glas, koji je sam po sebi najsavršeniji muzički instrument. Zašto sam se odlučio za Italiju? Postoje dva razloga – Giuseppe Verdi i Giovanni Bottesini. Oni su bili najbolji prijatelji, a Bottesini je bio kontrabasist, dirigent i kompozitor. On je došao na tu ideju da od kontrabasa, koji se do tada koristio kao podloga, napravi jedan ozbiljan solistički instrument, tj. da propjeva. Kroz kontrabas sam uplovio u svijet ljubavi, on ima taj intimni ton koji puno daje“, objašnjava nam.
Poprilično je nadrealna priča kako je upoznao svog mentora i velikog sviračkog uzora Stefana Sciasciju.
„Kao i svaki drugi muzičar, dosta sam vremena provodio na YouTubeu slušajući kontrabasiste i basgitariste kako sviraju. To putovanje me jednog dana dovelo do Stefana Sciascije. Kada sam ga prvi put čuo, odmah sam pomislio da je to apsolutno savršenstvo i da bih jednog dana volio tako svirati. Interesantno je da me ubrzo nakon toga sudbina odvela u Hrvatsku, gdje smo snimali sa Zagrebačkom filharmonijom, i tu sam se sprijateljio s kontrabasistom i graditeljem instrumenata Darkom Krešićem. On je nakon pola godine došao u Sarajevo, izašli smo, otišli na ćevape i tada sam mu kroz priču rekao da slušam jednog Italijana koji je veliki umjetnik. Kada sam mu rekao njegovo ime i prezime, on se začudio, rekao da je to njegov veliki drugar i da će nas povezati. Nisam mogao vjerovati“, san je za Almira Nezića postao java.
Veza duhovnosti i muzike
Almir Nezić je od 2004. godine angažiran u Sarajevskoj filharmoniji. Pošto je bio jedini kontrabasista koji je diplomirao u postratnoj BiH, bilo je nemoguće ne primijetiti dječarca koji čini čuda na instrumentu većim od njega samog.
„Na početku sam povremeno dolazio na probe. I taj period adaptacije sigurno bi bio dosta teži da nisam imao podršku profesora Mirka Manojlova, s njim sam se lakše uklopio. Imao sam jaku i teorijsku i praktičnu podlogu, ali do tada nisam svirao s orkestrom. Za mene je taj period zaista bio čaroban. Zamislite, čujete u isto vrijeme zvukove 50 instrumenata, od gudačkih, duhačkih sve do udaraljki, a na čelu svega je dirigent. Moram priznati da sam na početku bio izgubljen, ali malo-pomalo, napunio sam 17 godina staža u tom prekrasnom okruženju. Tu se svira s dušom, a kada pokušavaš svirati iz duše, težiš postići tu uzvišenu ljepotu. Kao da dobijaš feedback s neba i tada znaš da je to to. U tome mi je i duhovnost dosta pomogla“, nije krio sreću ovaj muzičar.
On podsjeća da je veza muzike i duhovnosti neraskidiva te potcrtava da je muzika za njega pomoćno sredstvo u procesu čišćenja srca i odgoja duše.
„Hazreti Mevlana je jedne prilike rekao da se začula tako divna muzika, da su duše odmah doživjele svojevrsnu ekstazu kada je Gospodar pokazao svoje plemenito lice dušama u ezelu. Mi kada čujemo neku lijepu melodiju, bez obzira na to koliko ona trajala, obuzmu nas takva osjećanja da ih riječima ne možemo opisati. I dok ta melodija traje, kao da smo u vječnoj ljepoti, razumijemo sebe i druge i kao da smo povezani. Ljudi, bez obzira kakvih pogleda na svijet bili, kada odu na neki koncert, apsolutno se razumiju, u harmoniji su. Poslije koncerta se svi vrate u svakodnevicu. Muzika nam daje krila da se vratimo odakle smo došli, zato volim reći za pravu muziku da ima onosvjetsko porijeklo. Ovdje komercijalnu muziku ne ubrajam, ona se prodaje i prostituira“, opisao je Almir Nezić.
On je 2002. godine snimio album s bendom „Kix“, koji je dobro prihvaćen od domaće i regionalne publike, sarađivao je s globalnim imenima poput Natache Atlas i Mary Wilson, a žanrovski se okušao u pop, rock, funk, jazz i etnovodama. Uprkos svemu navedenom, priča kako je ipak posebno raditi na projektima usko vezanim za duhovnu muziku.
„Riječi te duhovne muzike nisu samo emotivnog karaktera, već su u mogućnosti zapaliti vatru ljubavi u prsima čovjeka. Cilj duhovne muzike zapravo i jeste zapaliti tu vatru ljubavi. Svaka duša nosi dar ljubavi u sebi, samo su različiti načini kako čovjek može otkriti mjesta u nutrini gdje se ona krije“, bio je kratak i jasan.
Nastaviti svirati
Skoro godinu Almir Nezić nesebično svoje znanje prenosi i mladim ljudima koji žele naučiti svirati basgitaru. „Rockschool BiH“ program su osmislili stručnjaci iz Londona koji su ga kasnije plasirali u 65 zemalja svijeta, a jedan od zaduženih za implementaciju ove muzičke priče upravo je 39-godišnji Krupljanin s adresom boravka u Sarajevu.
„Moji učenici prolaze kroz osam nivoa. Polaznici na najnižem nivou uče bazu, poput toga kako se drži instrument, od čega i kako je napravljen, o njegovom funkcioniranju, dok se oni najnapredniji već mogu zvati virtuozima. Ja sam sretan što sam dobio divnih pet učenika, tri djevojčice i dva dječaka, i njihova želja je zaista da sviraju i svaki dan grabe prema tom cilju. Najvažnija lekcija koju prenosim jeste da zavole sviranje, da im ljubav bude pokretač, te da im muziciranje ne bude obaveza ili, ne daj Bože, patnja. Svi su došli bez predznanja, a već sada su sposobni za ozbiljne muzičke poduhvate“, kazao je kako je raditi s djecom.
Njegov najveći svirački san jeste, ni manje ni više, sviranje. Govori kako uživa kada je u stanju svoj instrument predstaviti u najboljem svjetlu.
„Moj san je ostati istrajan, stalno vježbati. To je jedini način da se jedan muzičar maksimalno realizira. Nemam nekih osvajačkih potreba, želim ono što je u mojoj unutrašnjosti da predstavim sredini. Imam dosta emocija, samo mi treba još rada da mogu za sebe kazati da sam dostigao neki nivo u sviranju i izražajnosti“, skroman je bio Almir Nezić, te je na kraju preporučio svim zaljubljenicima u duboke tonove da poslušaju Richarda Bonu.
Tekst je izvorno objavljen u sedmičnom listu Stav (juni 2021. godine).