„Straha je moglo biti samo u onim trenucima kad se boriš protiv nevidljivog dušmana. Bolan ne bio, sve dok si prsa u prsa s vidljivim neprijateljem nema razloga za brigu“, govorio je Edinu njegov otac Hazim kad bi mu prepričavao neke od svojih akrobacija s olovskog ratišta.
Kad se čovjek malo više zada u analizu shvati da ljudi uglavnom prepričavaju one lijepe i smiješne stvari iz rata, a da se one ružne uglavnom preskaču tokom besjeda. Takav je bio i Edinov stari Hazim, borac Armije Republike Bosne i Hercegovine kojem je ratni vrtlog sa sobom odnio dva starija brata. Jedan je poginuo, kako dosta ljudi kaže, možda i najteže 1993. godine dok je izvlačio ranjenog saborca, a drugi se još uvijek vodi kao nestala osoba. O trenucima njihovog iščekivanja, ponašanju njihovih žena i djece, ali i suzama zajedničke im majke Hazim nije puno govorio. Edin se sjeća da su dok je još bio dijete pravi derneci na svakom od sijela, koja bi se zavrti skoro svaku drugu noć nekad odmah iza rata, nastajali onda kad bi se Hazim sjeti cirkusa s njegovim saborcem kojeg su zvali Tuta. Iako niko nije bio siguran u to, svi su vjerovali da je taj nadimak dobio zbog oblika glave, a moguće i zbog frizure koju je nosio.
Tuta i Hazim, osim što su bili u istom vodu, bili su i kolege po zadatku. Obojica su bili zaduženi za raznošenje hrane vojnicima na liniju. Mnogi preživjeli borci koji su umjesto kutlače i kazana s grahom nosili automatske i poluatomatske puške, ko ih je imao, pomislit će da su to bili pozadinci koji su taj privilegirani status za vrijeme šicanja metaka i granata iznad glava dobili zato što su bili babini sinovi koji nisu uspjeli izaći na vrijeme, ali to nije bio razlog. Taj položaj dobili su danas gledano bolesnom, ali u to doba jedinom normalnom logikom. Pošto je 1993. izgubio jednog brata, a dugo zatim se kući nije vratio drugi – komandir je Hazima prebacio s pozicije veziste na poziciju, kako se to tada zvalo, kuhara.
„Ti si od sutra u kuhinji i svaki dan ćeš nam na liniju donositi hranu. Moraju i iz drugih kuća ginuti. Je li jasno“, nezgrapno mu obrazloži komandir, a ovaj to na iznenađenje saboraca nevoljno prihvati jer se ipak sa svoje 23 godine isuviše uživio u ulogu Ramba s crnim pojasom oko glave da bi se bez boli izmakao.
Slična porodična situacija bila je i s Tutom. Starog oca su mu zarobili i ubili, mati mu je razbila detonacija, a za sestru mu se još nije znalo. Naposlijetku odlučiše i Tutu povući nazad.
Iako je djelovalo kao kikiriki zaduženje, raznosač hrane bilo je sve samo ne to. U kuhinju se ode, pokupi se šta su već žene spremile taj dan, natovari se na konje i vozi na liniju. I to dva do tri puta dnevno. Ne treba biti posebno obdaren pameću da bi se pretpostavilo da su četnici osipali tešku paljbu čim bi s druge strane primijetili neprijateljske konje kako se kreću. Snajperi, mitraljezi, bombe, granate, PAM-ovi, VBR-ovi samo su dio ratne opreme koja je bila usmjerena prema Tuti ili Hazimu kad bi bili ugledani.
Za razliku od Hazima, kojeg su svi na liniji voljeli, Tutu su prezirali zbog njegovih raznoraznih malverzacija. Priča se da je nekad na početku rata, kad se tek ono pravo zakuhalo, klepio od neke žene iz sela dvije kokoši i horoza. Bilesi ponio i kanticu za kukuruz i pšenicu, da mu se nađe. I dok su mnogi te zime bili željni kore hljeba, Tuta je u trap nagurao domaću piletinu. On je neko ko je i prije rata bio znan kao problematičan lik. Znao se zapiti, potući, ukrasti, tako da nije bio nepoznat organima gonjenja. Iako jak i krupan, kreativan u lažima i manipulacijama, spreman nadjačati i nadmudriti bilo koga, isključivo je udarao na slabije. Mržnja boraca prema Tuti bila je sve veća kako je vrijeme odmicalo i kako su sumnje da šverca hranu namijenjenu borcima bile izvjesnije. To se i otkrilo onda kad se Tuta i Hazim podijeliše u smjene. Jedan bi nosio hranu u prvoj, a drugi u drugoj. Uvijek bi jadni vojnici, koji su za obrok obično dobijali jednu krišku hljeba kroz koju se nebo vidjelo i jednu, eventualno jednu i po kutlaču graha, bili zakidani i za taj jad u Tutinoj smjeni. S druge strane, kad bi Hazim dijelio hranu znali su dobijati i po četvrtinu bijelog hljeba kojeg su ti borci mogli i samog jesti. Jedino je Kostolomac morao za obrok imati čitav hljeb. Čovjek je jednostavno bio slatkohran i umro bi od gladi da se nije to poštovalo. Svi su se čudili kako je sve do jako preživljavao na par kriški hljeba koje bi mu bile prehrambena norma za čitav dan.
Ratno je stanje i gubitak svakog borca bio je ogromna tragedija. Tragedija ne bi bila samo ljudska, već prije svega strateška i vojna. Teško bi bilo nadoknaditi vrlog ratnika, a olovsko ratište umalo ih za svega par minuta nije izgubilo dvojicu. Ta dvojica bili su Tuta i Hazim. Posebno težak gubitak bi bio gubitak Tute koji se u vanredno kriznim situacijama mogao opet latiti puške. Čovjek od skoro dva metra s mišićima glavnog junaka nekog akcijskog filma sijao je strah samom svojom pojavom. Ćelava glava, maskirne pantole i tetovaža JNA na podlaktici dodatno je doprinosila izgledu opasnog momka. Ovaj opis bio je, između ostalog, ono zbog čega se drugi borci nisu smjeli pobuniti čak i kad bi Tuta Kostolomcu ponudio samo komad hljeba.
Bio je juni 1994. godine, udarilo džemre sa svih strana. Hazim se ni sam nije sjećao kako, ali tog dana je bilo naređeno da skupa s Tutom ode na liniju i podijeli borcima hranu. Vidno neraspoloženi Tuta šutio je dok su poskakivali na zaprežnoj prikolici na kojoj su ih skupa s hranom vukli konji. Za razliku od svakog dana do tada, taj dan nisu morali izmicati kiši metaka i gelera. Vladao je neki čudan i nadasve neobičan mir. Hazim bi u jednom momentu skinuo potkušulju sa sebe tako da je ostao samo u maslinasto zelenim pantolama i hatezejkama na nogama. Zapitkivao je Tutu, ali ovaj mu je samo odvraćao kratko i oštro, i to samo kad bi morao već nešto reći. Kad se približiše skloništu, negdje na pola puta do linije, dopuzaše do njih dvojica vojnika – Ibro i neko maksumče.
„Vidi hajvana! Kud ste pošli, jebem vam… Jeste li normalni“, uzviknu Hazim, ali borci se samo nasmijaše.
„Sve je pod kontrolom, očišćeno je pred nama. Sigurni smo, potjerali smo ih. Sad su u pričuvi dok opet ne skontaju kako i šta“, reče mladi vojnik.
„Ma sve znam, ali rat je ovo. Nikad ne znaš kad će opet krenuti. Priča se da dolaze Nišlije, bit će gurema s njima“, nastavi polugoli kuhar upozoravajućim tonom.
„Hajde ti nama naspi to što si donio. Jebo i Nišlije kad su i ovi isti. Eno u Živinicama kažu da se naši dovikuju s komšijama Srbima iz rovova, da se dogovoraju da ne pucaju dok ne dogori do nokata. Kud ovi ovdje nisu takvi“, odvrati onaj borac.
Nije bilo teško pogoditi zašto su Hazima zvali Žuti. Osim što je bio gotovo bijele puti, uvijek je na sebi imao bijelu potkošulju žute boje koju zbog situacije u kojoj su već nekoliko godina nije bio mogućan stalno prati ni mijenjati, a vrijeme je bilo sve toplije i toplije tako da se sve jače i znojio.
„Bogme, danas vam je grah“, rekoše haman horski Tuta i Hazim, a vojnici nezadovoljno otpuhnuše.
Tuta se uhvati kutlače, zaroni je u grah u kojem nije bilo plaho mesa, a Žuti, kako Edinu zvaše starog, uze korpicu da dijeli hljeb. Gordi čovjek je svakom borcu sipao po pola kutlače masne smeđe tečnosti, a borci to tužno prihvatiše.
„Tuta, bolan! Šta to radiš“, upita Hazim iznenađeno iako se već pročulo šta Tuta odavno radi.
„Šta šta radim? Pa vidiš da serviram jelo. Nisi ćorav, jebo ga ti“, reče ljutito Tuta.
„Ako ćeš servirati, serviraj kako treba. Svakom idu skoro dvije kutlače“, bijesno prozbori i ovaj drugi.
„U kuhinji nije dobra situacija. Bog sami zna hoćemo li im i sutra ovaj isti grah dijeliti. Treba se malo guzica stegnuti, nešto i ušparati“, izvlači se Tuta i rukama i nogama.
„Nemoj mi, tako ti Boga, te politike. Evo, ja neću jesti, ali sipaj barem Kostolomcu kako treba. I odakle ti to da nema hrane? Svakom idu dvije kutlače“, ubjedljivo reče prije skoro tri decenije Edinov stari.
Među vojskom nastade komešanje, a Hazim go do pasa reče „kolegi s posla“:
„Tuta, de se pomakni. Ja ću sipati grah, a ti dijeli hljeb.“
Tuta još ljući u odnosu na prethodni trenutak prepusti kutlaču. Hazim ha što je gurnuo aluminijsku džinovsku kašiku u varivo, na njenom držaču raspozna obris noža.
„Kuhar, pazi“, vrisnu momak u maskirnoj uniformi, a brže-bolje se okrenu raznosač hrane i ugleda Tutu kako ispred njega u visoko podignutoj ruci drži nož.
Trznu se i Ibro i brže od svjetlosti uperi neku krntiju od puške u Tutu:
„Slušaj me dobro, kljusino! Kad god si ti u smjeni pola boraca umre od gladi, a ne od četnika. Dotakneš li momka, ima da te zakoljemo od uha do uha! Jesi čuo“, zagrmi Ibro, a Tuta još na prvoj riječi mahinalno skrenu pogled na njega.
Hazim, našavši se pred grdosijom od skoro 110 kila, smete se do daske, ali instinktivno zamahnu kutlačom koja završi na Tutinom pljosnatom čelu na kojem se počeše miješati crvena i smeđa boja, boje krvi i graha. Kao da Tutu ošamuti… Ibro prileti da otme nož iz Tutine ruke, a ono dijete prasnu u smijeh.
U narednih nekoliko dana svi borci na liniji su imali redovne obroke, a umjesto Tute Hazimu je par bio povučeni i prepošteni Fehim, ali ne lezi, vraže – tu je tek bio početak problema. Osim straha od snajpera, mitraljeza, bombi, granata, PAM-ova i VBR-ova, Hazim je morao bježati i od Tute kojeg su na kraju, zbog njegove napuhanosti, ali i po kazni, gurnuli u for. Bježao je skoro dvije sedmice, a hrabrost i sigurnost mu dadoše saborci koji mu rekoše da su Tuti zaprijetili da će protiv sebe imati kompletan vod ako kuharu bude falila i dlaka s glave. Lopov je bio, bio je i baraba, ali niko nije mogao vjerovati da je Tuta spreman raniti saborca, čak i ubiti za ličnu korist.
Od rata se napuniše haman dvije decenije, a Hazim s Tutom nikad ne progovori. Samo je od nekoga čuo da je Tuta fasovao šećer i da su mu odsjekli lijevo stopalo. Ne prođe malo, završi Tuta na banderi u zelenom okviru. Dženaza u utorak iza ikindije u rodnim Križevićima, mjestu kod Olova. Kad bi se govorilo da je to mjesto kod Olova, to bi bilo samo radi orijentacije. Križevići su bili toliko daleko od Olova da bi se insanu otvori rane na zadnjem trapu dok bi autom stigao do te zabiti. O putu većim kolima ne treba ni govoriti.
Hazim odluči otići na dženazu, da čovjeku ipak halali za sve. Čuo je od hodže da je to red. Što i ne bi otišao na dženazu kad je bio osiguran prijevoz iz Sarajeva, na čijim brdima je rahmetli Tuta imao dosta razbacane rodbine. Sve je to sišlo golo i boso. Bilo kako bilo, pravo bogata dženaza – autobus kreće ispred Zemaljskog muzeja, a staje u Vogošći, Semizovcu i Srednjem. Odluči autobus sačekati kod Energopetrolove pumpe u Semizovcu, ali umjesto autobusa dočeka minibus pun naroda. On je iz Semizovca do Križevića prestajao držeći se za rukohvat, ali i iz Križevića do Vogošće. Kad je došao kući reče familiji da je u ratu prošao kroz svakojakav dever, ali da mu je to najveći koji pamti u životu. Koliko se ukočio u stojećem položaju s desnom rukom savijenom u laktu prema gore najbolje govori to da su ga žena i Edin morali uzeti za ruke, a mlađi i jači sin za noge kako bi ga položili u krevet tu noć. Čovjek nije mogao rahat da legne, žalio se da ga presijeca u leđima i to ti je. Kad je malo došao sebi, sutradan opet poče ukućanima, po ko zna koji put u životu, prepričavati zgode s rahmetli Tutom, a na samom kraju okrenut Edinu reče:
„Straha je moglo biti samo u onim trenucima kad se boriš protiv nevidljivog dušmana. Bolan ne bio, sve dok si prsa u prsa s vidljivim neprijateljem nema razloga za brigu. Tutu sam jasno mogao vidjeti i zato sam ga i saždio u glavu. Joj, da vidiš kako mu se niz facu cijedi čas krv, a čas grah“, reče i zasmija se iz sveg srca.
Smijao se grohotom skoro pola minute, ali pošto dohaviza da nema podršku žene i djece, ipak se radi o mrtvom čovjeku, naglo se primiri.
„Tobbe Ya Rabbi, šta i ja govorim… O rahmetlijama treba sve najbolje. Eto, to je to, koliko god bio naopak, u ratu si morao sa svakim. I s totalnim budalama“, sam se na sebe nadoveza te zaključi besjedu krajnje zabrinuto: „Najtužnije je što poslije rata skoro da i nema normalnih. Sve je ovo puklo, niko nije u vaservagu.“