Kofia, palestinsko-švedski Rage Against the Machine

Kultura nas može učiniti prijateljima i neprijateljima… narod bez muzičke kulture nije narod.

George Totari

 

Od Nakbe palestinska umjetnost i kultura općenito se nalaze na liniji razgraničenja koja s jedne strane ima čuvanje tradicije, a s druge „upijanje“ drugih načina izražavanja. Nakon što je otišao iz Palestine u Švedsku, tokom izraelskog kolonizatorskog pohoda 1967. godine tekstopisac George Totari, rođen u Nazarethu, počeo je oblikovati novi umjetnički put formirajući bend „Kofia“ s drugim Palestincima i švedskim muzičarima lijeve orijentacije. Između osnivanja benda 1972. i izbijanja Intifade u Palestini 1987. godine, „Kofia“ je izdala četiri albuma, tri vinila i jednu kasetu, sve bez podrške diskografske industrije, bez pažnje velikih izdavača. I dok su drugi žudjeli za slavom i bogatstvom, priča o „Kofiji“ postala je priča o jedinstvenom načinu masovne društvene akcije.

Netom prije nego što će situacija na Bliskom istoku kulminirati 7. oktobra, opet se u fokusu javnosti našla pjesma „Leve Palestina“ (Živjela Palestina). Tekst pjesme originalno je napisan na švedskom jeziku, ali je preveden i na engleski. Riječ je o uratku kojim se izražava solidarnost s narodom Palestine i kojim se upućuje oštra kritika cionizmu. Tačan tekst može varirati ovisno o samoj verziji pjesme, ali tema koja se ponavlja u svim verzijama jeste empatija s Palestincima i ohrabrivanje ovog naroda u borbi za opstanak koju već decenijama vodi. Svjedoci smo da se upravo od 7. oktobra širom svijeta organiziraju propalestinske mirne demonstracije na kojima ljudi poručuju da mora prestati cionistička tortura nad palestinskim civilima, a osim nošenja palestinskih zastava, transparenata i uzvikivanja parola slobode, također se na mnogim okupljanjima mogu čuti i stihovi „Leve Palestina“, što je kroz godine postala i svojevrsna himna otpora.

„Palestine My Land“ (Palestina, moja zemlja) – 1976

„Fire on the Zionists, Imperialists and Reactionaries“ (Vatra na cioniste, imperijaliste i reakcionare), „Kofia“ je svoj debitantski album otvorila militantnom i odvažnom porukom, koja je podržana čvrstim skladom uda, grčkog buzukija i udaraljki. Stihovi na švedskom i arapskom poslali su poruku prkosa i izraelskom režimu i njegovim saveznicima među evropskim vladajućim klasama. Ono što je ponukalo „Kofiju“ na ovakvu poruku jeste potez švedskih vlasti da prostru crveni tepih pred noge Golde Meir, četvrte premijerke Izraela, koja je neposredno pred posjetu Švedskoj izjavila da Palestinci ne postoje.

Nastavljajući u istoj muzičkoj skali „maqam kurd“, druga pjesma „Pansar Och Canoner/Midfa’iyya Wa Dubabat“ (Topništvo i tenkovi) izravno je ciljala na cionističkog vojnog vođu Moshea Dayana, pjevajući iz perspektive žene čiji se muž pridružio odbrambenim palestinskim snagama.

Dok su muzika i tekstovi bili direktni, albumske bilješke i fotografije nudile su historijski kontekst. Oni bilježe riječi žene izbjeglice Umm Ali o stanju gotovo gladovanja u jordanskim logorima nakon Nakbe 1948. godine, govoreći da je ohrabrivala svoju djecu da se suprotstave „imperijalistima, cionistima i arapskim reakcionarima“.

Bilo je pjesama i u znak sjećanja na masakre u Tel el-Za’ataru (1976) i Kufr Qassemu (1956).

George Totari

U „Dom Dödar Våra Kamrater/Yiqtilo al-Rifaq“ (Oni ubijaju naše drugove) Totari pjeva na švedskom o tome kako „čezne za kamenjem, planinama i dolinama“. Inače, urbani krajolik Göteborga bio je daleko od ruralnog okruženja u kojem su palestinski muzičari odrasli, ali neobični i nadasve fenomenalni spoj instrumenata, glasova i aktivizma nudio im je umjetničku snagu.

Druga polovica albuma snimljena je uživo na nastupu u Sprängkullenu, ljevičarskom kulturnom središtu u to vrijeme koje su posjećivale hiljade ljudi, a energija i entuzijazam sudionika koncerta nisu se mogli, prema priznanju samih muzičara, tako lahko opisati.

Flautist Bengt Carlsson se prisjeća: „Kada ste dolazili na te koncerte, ljudima su davali ritam instrumente i govorili ‘svirajte s nama’…, ljudi su mogli učestvovati u koncertu, biti dio cjelokupnog performansa.“

U pjesmi „Palestinas Dotter/Ibnat Falastin“ (Kćer Palestine) pjevačica predvodi borbeni poklič: „Ne, ne, ne, ne, nikada se nećemo pokoriti!“

Na ovom prvom albumu identiteti muzičara ostali su anonimni jer, objašnjavao bi Totari, samo su obavljali svoju dužnost, a njihova imena uopće nisu bila bitna. Album završava pjesmom „Baladi“ (Moja domovina), tradicionalnom pjesmom s novim tekstom Totarija koji se fokusira na pravo na povratak u Deir Yassin, Galileju i Yafu. Melodija koja se ponavlja zapravo je improvizirana pjevana palestinska poezija turathi.

„Earth of My Homeland“ (Zemljo moje domovine) – 1978

Prisjećajući se rasprava o naslovnici drugog „Kofijinog“ albuma, pjevačica Carina Olsson ponosna je što su odabrali fotografiju „jake“ Palestinke koja peče hljeb. Bez militantnih poruka, bend je sada pjevao o plodnosti zemlje, ljepoti palestinskih gradova i sela te snazi nepokolebljivih žena izbjeglica.

Naslovna pjesma prva je od dvije ode Galileji, koja govori o maslinama, zelenilu i tlu. Totari pjeva na arapskom, pozivajući mlade Palestince da se pobune protiv kolonizatora, tlačitelja i „rasparčavanja zemlje“. Zatim je tu i pjesma „Sång om Galiléen/Ughniyya ‘an Jalil“ (Pjesma za Galileju), u kojoj ud prati ženski hor koji izgovara stihove u slavu Dana zemlje.

„Živio sam u Švedskoj i osjećao sam da je moja dužnost pomoći Šveđanima da razumiju našu stvar. Nisu znali ništa o Palestini. Naše pjesme pričale su priče o historijskim događajima glasovima majki koje su izgubile svoje sinove, kćeri i sve što su imale“, govorio je Totari.

U „Nasaret/Al-Nasira“ (Nazareth) stihovi nepoznatog Palestinca iz 1948. godine postavljeni su na udom vođenu muziku uz linije flaute koja svojom melodijom odgovara na Totarijevo pjevanje o gradu koji je napustio 1967. Opisuje se Nazareth pod opsadom i daje se obećanje da će Palestinci jednog dana proslaviti svoj povratak uz melodiju mawwala (arapski tradicionalni način pjevanja koji je spor i sentimentalan).

Kofia u Iranu

Album je također opisao i snažan osjećaj internacionalizma jer su mnogi muzičari tada bili uključeni u pokrete solidarnosti u Vijetnamu i Južnoj Africi. „Kofia“ je pjevala i/ili komponirala antiimperijalističke himne posvećene narodu Chilea, Omana i Irana, gdje je grupa bila pozvana čak i da nastupi u februaru 1980. godine, na godišnjicu revolucionarnog svrgavanja šaha Reze Pahlavija.

„Zemljo moje domovine“ završila je do sada Kofijinom najpoznatijom pjesmom „Leve Palestina“ (Živjela Palestina) i naslovom „Demonstrationssången/Tahiyya Falastin“ (Protestna pjesma). Prva navedena pjesma ima upečatljiv refren i ta je kompozicija Georgea Totarija bila istovremeno manifest za oslobođenje i pravo na povratak, povezanost s domovinom i, u konačnici, poziv na solidarnost.

 

And we will free our land (I oslobodit ćemo svoju zemlju)

From imperialism (Od imperijalizma)

And we will rebuild our land (I mi ćemo obnoviti našu zemlju)

For socialism (Za socijalizam)

And the whole world will witness (I cijeli svijet će tome svjedočiti)

Long live Palestine! (Živjela Palestina!)

Crush Zionism! (Srušite cionizam!)

 

S obzirom na to da se u njoj naglašava vitalnost Palestine kao države i realna mogućnost rušenja cionizma kao de facto maligne političke ideologije, „Leve Palestina“ postala je glavna tačka lijevih i propalestinskih protesta u Švedskoj u godinama koje su uslijedile. Ipak, na Međunarodni praznik rada 1. maja 2019. godine švedska socijaldemokratska vlada napala je demonstratore okupljene u Malmöu jer su pjevali tu pjesmu, premijer Stefan Löfven označio je vlastite članove stranke kao antisemite jer su pjevali anticionističke tekstove te je pozvao da se ova pjesma što je moguće prije zabrani. Baš kao u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i drugim centrima kapitalizma, palestinska solidarnost bila je napadnuta, ali pjesme i priče o otporu i dalje odzvanjaju.

„Mawwal to My Family and Loved Ones“ (Mawwal mojoj porodici i voljenima) – 1984

Riječi i muzika za treći album sastava „Kofia“ nastali su u mračnim vremenima, dok je Bejrut bio u plamenu i dok su masakri Sabre i Shatile, koje je sponzorirao Izrael, još uvijek bili bolno svježi u sjećanju. Uprkos razaranju kojem je svjedočio svijet, pjesme s novog studijskog materijala slavile su život, imale su nadasve optimističnu poruku.

Jedna od istaknutijih traka iz nove kolekcije pjesama svakako je bila „Klappa dina händer/Za’af wa ra’s ma’ya“ (Pljesni i zapleši sa mnom), koja je dala prostor za improvizaciju melodičnim instrumentima i koja je, govoreći o tekstu, ponudila slušaocima viziju slobode kroz prizor izlaska voljene osobe iz zatočeništva. Tematski, „Kofia“ je kroz treći album dala glasnu podršku oružanoj odbrani Palestinaca s pričama u kojima se podržava otpor palestinskih masa. U „Bomba inte mer/La Tiqtilu al-Atfal“ (Ne bombardiraj/Prestanite ubijati djecu) mladi su prikazani kako se zajedno igraju u miru, grade nove živote i domove za buduće generacije.

Postoje paralele između Totarijevog pisanja i priča vođe Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP) Ghassana Kanafanija, što tekstopisac i spremno priznaje:

„Pobliže sam upoznao njegov rad u časopisu Al-Hadaf. Naravno, na mene je snažno utjecalo ono što sam čitao i s čime sam komunicirao.“

Katastrofe Libanona u to su vrijeme snažno opteretile „Kofijin“ repertoar, posredovan glasovima Palestinaca na prvoj liniji fronta. Pjesma „Södra Libanon/Ijtiyah al-Janub al-Lubnani“ (Invazija južnog Libanona) bila je poput „ispovijesti svjedoka“, prema Carlssonu. Za perkusionistu Michela Kreitema, čija je porodica pobjegla iz svog doma u Jerusalemu 1948. godine, „svaka je pjesma bila priča“.

 

Bombs came from all directions (Bombe su stizale sa svih strana)

From the west, from the east (Sa zapada, s istoka)

They want to burn all that exists (Žele spaliti sve što postoji)

We shall fight with all our courage (Borit ćemo se svom hrabrošću)

We shall prevail against fascism and Zionism (Pobijedit ćemo fašizam i cionizam)

Against the devil and all his friends (Protiv đavola i svih njegovih prijatelja)

 

„Long Live Palestine“ (Živjela Palestina) – 1988

Četvrti album snimljen je usred pobune 1988. godine i, poput ostalih palestinskih angažiranih umjetnika, „Kofia“ je djelovala s ograničenim budžetom, objavljujući na „ranjivom“ mediju – kaseti. Totari smatra da su problem uvijek bili resursi, nedostatak novca. Jedinu pomoć koju su dobili, tvrdio je, bila je od samih švedskih kolega muzičara.

Naslovnica je nosila posvetu „U sjećanje na pale vođe palestinske revolucije i herojski palestinski narod“ i prikazivala je goluba koji se probija kroz zatvorske rešetke. Neobično za „Kofiju“, sve su pjesme na albumu otpjevane na arapskom jeziku, s maksimalno ogoljenim instrumentima kako bi do izražaja došao Totarijev glas. Lirski sadržaj može se čitati kao omaž onima koji su ostali u Palestini, zemlji koja je ostavljena od svijeta, u kojoj narod umire u jadu i bijedi.

Kofia

Dvije pjesme koje se ističu na ovom materijalu jesu „Sallem“ (Pozdrav) i „Jafa“. Ostale pjesme posvećene su Gazi, Jerusalemu i Galileji, u kojima se pjeva o duhu zajedništva i života u malim gradovima, selima i dolinama te u kojima se hvali hrabrost mladih.

Valja istaći i to da je na ovom albumu učešće uzela plejada vrsnih instrumentalista koja je doprinijela tome da kritika četvrti album „Kofije“ ocijeni svirački i aranžmanski njihovim najkompletnijim materijalom.

„Kofia: A Revolution Through Music“ (Kofia: Revolucija kroz muziku) – 2021

I danas, gotovo pola stoljeća od objavljivanja prvog albuma, George Totari piše i komponira. Godine 2021. objavljen je i kratki film „Kofia: A Revolution Through Music“ (Kofia: Revolucija kroz muziku), koji pripovijeda o njihovoj hardcore aktivističkoj historiji te služi kao još jedan iluminirajući primjer kako su se Palestinci nosili s egzilom, vodeći žestoku borbu s cionizmom, imperijalizmom, ali i, kako su sami tvrdili, „popustljivim palestinskim vođama“. Neposredno nakon objavljivanja, film je prikazan u Palestini, širom Evrope, ali i u SAD-u te je naišao samo na reakcije oduševljenja publike. Priča o „Kofiji“ jedno je od mnogih palestinskih muzičkih putovanja, u velikoj mjeri neispričano dokle god „kontroliraju eter“ oni kojima ne odgovara najpravednije rješenje palestinskog pitanja. Sve dok se to ne desi, „Kofia“ će i dalje putovati.

 

NAPOMENA: Tekst je pripremljen na temelju istraživačkog rada mančesterskog muzičara, aktiviste, istraživača i edukatora Louisa Brehonyja objavljenog u „The Palestine Chronicleu“ 2020. godine. Louis Brehony reditelj je filma „Kofia: A Revolution Through Music“ („Kofia: Revolucija kroz muziku“) i autor knjige „Palestinian Music in Exile“ („Palestinska muzika u egzilu“). Redovno piše o Palestini i političkoj kulturi, a širom svijeta nastupa i kao gitarista te svirač buzuka.

 

Tekst je izvorno objavljen u sedmičnom listu Stav (novembar 2023. godine).

Back to Top