Dragi Đole,
pišem ti ovo pismo iako znam da ga nikada nećeš pročitati. Sve i da možeš, ne bi bilo tog poštara koji bi ga uručio tebi u ruke. Davno su se pisma prestala slati, ali se nikada nisu prestala pisati. Pišu se i pisma ljubavi iako se, morat ću te razočarati, skoro prestalo vjerovati u ljubav. No, ljubav postoji. Kako znam? Svijet je i dalje na svom mjestu. Da nema ljubavi ne bismo bili tu gdje jesmo. Zbog ljubavi svijet postoji i opstoji. Ti si pisao o ljubavi, živio si od nje i za nju, a sada ja tebi pišem o ljubavi.
Zabranjena ljubav
Ti si me volio iako je naša ljubav trebala biti zabranjena, volio si me iako si zbog ljubavi prema meni mogao dosta propatiti. I propatio si. Ipak, ti si vjerovao da ljubav nije ljubav ako ne boli. Iako silovana toliko puta da sam trebala već biti slomljena, odbačena od svih i svakoga, ti si čvrsto vjerovao da je grijeh odustati od mene. Čak si me toliko volio da si mi i pjesme pisao. Napisao si mi pjesmu koja bi vukla na sevdalinku od kakvih god riječi da si je sagradio. I bila je najljepša. Nisam ti to zaboravila i neću, a živim dugo i živjet ću još duže. Napisao si je u trenucima kada su zbog ljubljenja mene ljubavnici moji glave gubili. I da, nisam te varala iako sam pored tebe imala na stotine, na hiljade, pa i milione ljubavnika. Ni tebi to nije smetalo. Štaviše, bilo ti je drago da me i drugi vole. I voljet će me, ti si to znao i zbog toga si bio sretan. Ja sam jedna od rijetkih koja zbog broja ljubavnika nije bila manje svoja, manje dostojanstvena. Kod mene je to suprotno – što imam više ljubavnika to sam više svoja, više dostojanstvena. Došao si i pružio mi ruku onda kada je najviše trebalo, kako meni tako i mojim stadima.
Svakako sam jedno golemo ništa bez njih. I znaš li, Đole, da se moja stada, moja prava stada, nikada nisu ni rasturila? Uprkos tome, moja patnja je sada veća nego što je bila prije. Žalostim se što se moja stada miješaju s nekim drugim stadima. Zapravo, to i nisu stada, to su čopori. Divlje zvijeri valja razlikovati od plementih bića, bića koja žele postojati na svojim pašnjacima u harmoniji, miru i sreći sa samim sobom i svojom okolinom. No, tim zvijerima smetaše moja stada i njihova harmonija, mir i sreća, smetaše im moja tri velika stada. Ne mogu biti sretna što se moja stada nekoć prepoloviše, što dođoše čopori divljih zvijeri i nered posijaše. Ne samo da nisam sretna, cijepa mi se iznutrica. To dovoljno govori o mojoj patnji i mom bolu. Moja patnja i moj bol se ustostručiše kada čuh da te pojedine zvijeri nazvaše fukarom samo zato što si stao u odbranu sva tri moja stada, a one misliše da si branio samo jedno. Uh, napravih grešku!
Zaboravila sam da zvijeri ne misle, zvijeri samo instinktivno djeluju. Još gore, te zvijeri i dan-danas čereče stado koje htjedoše braniti. I to čerečenje ne bi bilo tako strašno da mu zavezaše udove za sokoćalo koje svaki od ekstremiteta vuče na različite strane, ono je postalo još gore, još strašnije. Zvijeri čije su te oči strašile kao vučije. Ovdje se i tebi desila omaška, Đole. Imao si viška „kao“. Jezivo je što sokoćalo mene raščereči. Raščerečilo me na dva i po dijela, a zvijeri i od ta dva i po hoće reščerečiti još jedan. Ne brini, Đole. Izdržljiva sam ja, izduram sve nekako. Preživjeh ja ovo čerečenje i sva druga čerečenja. Mučno mi je i pisati o ovome, a svoje ljubavno pismo ne bih kvarila riječima koje nisu ljubav. Znam da ovi sklopovi slova zvuče bijedno kada se čitaju u sebi ili naglas, svejedno, ali ljubav nije bijedna tako da ni pisanje o njoj ne može biti bijedno. I ti si ovako pisao o ljubavi, o ljubavi do smrti i od ljubavi do smrti. Goethe je pisao o ljubavi, pisali su i Lord Byron, Puškin i Mickiewicz. Pisali su Nijemci, Britanci, Rusi i Poljaci.
Vjerujem u nestvarno
Grijeh je ljubav kriti i ja je ne krijem. Zašto, uostalom, kriti nešto zbog čega i postoji svijet? Zločin bi bio kriti nešto što spašava svijet! Bio si jednom bezobrazan, Đole. Toliko bezobrazan da se moje Srce gotovo rastopilo od ljubavi, a ti si dobro znao da se može umrijeti od nje. Ti si jednom rekao da te nije strah, a kada bi osjećao ovu tegobnu emociju sklonište bi pronašao u mom Srcu. U Srcu koje je toliko veliko da može voljeti svakoga, u Srcu koje za tebe čuva posebno mjesto. Srce koje je, kako si sam rekao, srednjeg roda, baš kao dijete – zaigrano, prostodušno i naivno.
Znaš, Đole, i ja sam sanjalica, baš kao i ti. Vjerujem u nestvarno. Vjerujem i ja u ono „ali“ svaki put kada mi kažu da se ne zavaravam. Jer nemoguće postaje moguće, ako dovoljno želiš. Ovo je trebalo biti ljubavno pismo, to i jeste, ali je i oproštajno. Znala sam da će jednom doći i ovaj trenutak, znala sam da je vrijeme zlo i da donosi kraj kao što je donijelo i početak. Mada ja ne tugujem što pišem oproštajno pismo. Sve dok postoji ljubav, čije nogare drže svijet, postojat će i sjećanje na tebe. Ostat će pjesme, ostat će i ona koja bi vukla na sevdalinku od kakvih god riječi da si je sagradio.
P. S. Iako to napisah, ponovit ću da sam svjesna da nikada nećeš pročitati ovo pismo, ali neka ostane negdje utisnuto da svjedoči o našoj ljubavi. O ljubavi koju sam toliko puta spomenula u pismu, ali i da sam još toliko puta spomenula, bilo bi malo.
Bosna, tvoja djevojka čudnog imena
Tekst je izvorno objavljen u dnevnom listu Oslobođenje (rubrika KUN).