Miroslav Ćiro Blažević, legendarni nogometni stručnjak, poznat i kao „trener svih trenera“, ovih dana boravio je u Bosni i Hercegovini. Iako je svoju posjetu počeo u Sarajevu, brzo se zaputio prema Travniku, rodnom mjestu, gdje mu je uručena plaketa počasnog građanina, ali i ključ općine na humanitarnoj utakmici između veterana naše reprezentacije i Nogometne reprezentacije Hrvatske, koja je odigrana 5. maja na stadionu „Pirota“. Naime, sredinom prošlog mjeseca Općinsko vijeće Travnik usvojilo je prijedlog odluke o proglašenju Miroslava Ćire Blaževića počasnim građaninom Travnika. Svi predsjednici klubova stranaka u Općinskom vijeću na sjednici Kolegija Vijeća izjasnili su se da su za ovaj prijedlog. Ovaj istaknuti nogometni znalac koji vodi porijeklo iz mjesta Dolac na Lašvi trenutno vodi još jednu bitku s karcinomom, ali to ga nije spriječilo da prošeta rodnim Travnikom te da se zajedno s još jednim velikim sportskim imenom – Fuadom Muzurovićem – sastane i s načelnikom Općine Travnik Kenanom Dautovićem, čiji rad već dugo prati i o kojem ima samo riječi hvale.
Iako su na njemu godine i dugogodišnja borba s karcinomom ostavile traga, legendarni Ćiro nije izgubio vedri duh, po kojem ga, osim po rezultatima, prepoznaju širom svijeta. Iako mu je ovo treće poluvrijeme utakmice koju igra protiv opake bolesti, čije metastaze opasno napreduju, u ekskluzivnom intervjuu za Stav govori da je optimističan i da se neće predati dok Sudija ne odsvira kraj. S obzirom na to da je naglasio kako neće odustati, nekadašnji selektor naše nogometne reprezentacije ne želi ni pomisliti da je ova njegova posjeta Travniku svođenje računa, zatvaranje životnog kruga. Kroz šalu, onako kako to on najbolje zna, govori da ga se nećemo tako jednostavno kutarisati. Sastali smo se u bašti jednog hotela smještenog tik uz Travničku tvrđavu, odakle smo, često bacajući pogled na gradsko jezgro koje se prostiralo ispod nas, razgovarali o njegovoj vezi s rodnim mjestom i generalno našom državom, njegovog igračkoj i trenerskoj karijeri te o životnoj filozofiji.
Što se biografskih crta tiče, Miroslav Ćiro Blažević osvojio je treće mjesto s Nogometnom reprezentacijom Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine, i to je, kako priznaje, njegov najveći profesionalni uspjeh. Vodio je i reprezentacije Bosne i Hercegovine, Švicarske i Irana, kao i niz uglednih klubova, među kojima su „Dinamo“ Zagreb, „Rijeka“, „Grasshopper“, PAOK, „Nantes“ i mnoge druge.
- Opet se borite s karcinomom, bolešću koja Vam je prvi put dijagnosticirana 2011. godine i koju ste već dva puta pobijedili. Kako ste danas, je li zdravlje iole bolje?
Ova moja treća borba je najgora i najopasnija uzmemo li u obzir činjenicu da sam stariji u odnosu na prethodne dvije borbe s karcinomom. Kada uđete u relativno duboku starost, ne možete očekivati neke radikalne zahvate, radikalne operacije. Ja se jako borim kako bih se održao. Smatram da je to osobina svakog ambicioznog čovjeka. Bio sam ambiciozan u svemu, pa sam ambiciozan i u tome da još malo poživim. Optimističan sam.
- U nedavnom intervjuu za jedan hrvatski medij rekli ste da ćete doći u Travnik pod rizikom da tu umrete i da Vas tu sahrane.
Svi me znaju kao čovjeka koji voli zabavljati ljude, pa mi se to učinilo zgodnim za kazati. U međuvremenu posjećujem groblje svojih roditelja i odjednom shvatam da bi ta moja šala mogla postati moja istinska želja. Sada mi se čini da bih najradije ostao da tu umrem i da me tu sahrane bez velikog cirkusa. Bilo kako bilo, uvjeren sam da moja sahrana, kada već o njoj pričamo, neće proći bez cirkusa. Uvijek je oko mene neki cirkus.
- Šta za Vas znači Travnik i zašto ga toliko često spominjete?
Nedavno sam dobio titulu počasnog građanina Travnika. Kada dobijete informaciju da ste dobitnik ove vrste priznanja, nemoguće je ne zapitati se šta ste to učinili kako biste kod tih ljudi izazvali refleks da vam učine jednu takvu čast. Odgovor se krije u pitanju koje ste mi postavili. Gdje god da sam bio, bez obzira na to u kojem dijelu svijeta, ja sam ponosno govorio da sam iz Travnika. Travnik je moje djetinjstvo, Travnik su moji počeci, ali su Travnik i vrlo teške mladalačke godine. Valjalo je to sve prebroditi… Ipak, sve što je teško, to se teško i zaboravlja.
- Od četvrtka, 5. maja, počasni ste građanin Travnika. Jeste li ikada razmišljali o tome da će Vam rodno mjesto na ovaj način odati priznanje za sve uspjehe koje ste postigli?
Sine moj, moram biti iskren – nisam ovo ni u snu očekivao. Jednostavno, neko me je prepoznao u masi ljudi. Ne smijemo zaboraviti da postoji još dosta ljudi koji su dali nemjerljivo veliki doprinos Travniku, koji su se ugradili u Travnik, a koji su ostali anonimni. Izuzetno sam počašćen.
- Upoznali ste i načelnika Travnika Kenana Dautovića?
Načelnik Kenan Dautović je čovjek kojem pripadaju svi mogući komplimenti. On je vojnik, general, ali i profesor. Znači, na svim poljima se dokazao. Ljudi su mu dali povjerenje da predvodi lokalnu zajednicu u kojoj žive i rade, što znači da se radi o jednom izuzetnom čovjeku.
- Gdje posebno volite otići kada dođete u Travnik? Kako Vam se dopada trenutni izgled „vezirskog grada“?
Travnik se mijenja svakim mojim dolaskom, baš kao što se i sve ostalo u životu mijenja. Mijenjaju se strukture, ulice, pravci ulica… Dakle, očigledne su mijene, očigledno grad napreduje. Sve navedeno dovelo je do toga da se i u ovom relativnom malom gradu sve teže snalazim. Kada šetam, ne biram gdje ću ići, samo se krećem.
- Reći ću Vam ime jedne države, a Vi nam kažite sve što mislite i osjećate – Bosna i Hercegovina.
Ja sam imao sreću da obiđem cijeli svijet, da upoznam raznorazne ljude. Ono što kategorički tvrdim jeste da su najbolji ljudi oni ljudi koji žive ovdje, koji žive u Bosni i Hercegovini. To u svakoj prilici ističem, ne zato da bih se nekome dodvorio već zato što to zaista mislim.
- Od jula 2008. do decembra 2009. godine bili ste i selektor Nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Po čemu najviše pamtite to vrijeme?
Bosanski i hercegovački puk prepoznao je moje dobre namjere koje su bile usmjerene ka našem međusobnom približavanju kroz sport, da ljude što više zbližim, zbratimim i da imamo tu neophodnu međusobnu toleranciju. Gotovo sam u tome i uspio da nije bilo nekih kurvanjskih poteza Portugala, našeg protivnika u baražu, koji nam je na jedan suptilan način ukrao odlazak na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričku Republiku.
- Koliko Vam je značilo to što je Safet Sušić finalizirao ono što ste Vi započeli, tj. odveo našu reprezentaciju na Mundijal u Brazilu? Sjećate li se one utakmice protiv Litvanije i gola Vedada Ibiševića koji nas je odveo na Svjetsko prvenstvo 2014. godine?
Kako se ne bih sjećao! Sve naše utakmice pomno sam pratio i, istini za volju, prepoznao sam neke svoje zasluge u tom učešću na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Bio sam vrlo ponosan na Safeta Sušića i na sve naše reprezentativce koji su pokazali da posjeduju talent koji će ih odvesti na najveća takmičenja. Jako smo talentirani, jako nadareni, samo se trebamo dobro boriti.
- Nedavno smo se oprostili od velikog Ivice Osima, Straussa s Grbavice. Međusobno ste se poznavali i izuzetno cijenili. Kako ste dočekali informaciju o njegovom odlasku?
Ivica Osim bio je dugo bolestan, ali se i držao dosta dobro. Bio je dobro i njegovan. Ljekari u Japanu napravili su program koji mu je poslužio da u jednom momentu prebrodi smrtonosnu krizu, ali sudbina se naprosto ne može izbjeći. Jako mi je teško pala vijest o njegovoj smrti iz više razloga – otišao je jedan velikan sporta, jedan veliki džentlmen i jedan veliki pravednik. On je puno dao svijetu, a posebno svom rodnom Sarajevu, svojoj Bosni i Hercegovini i, naravno, svom „Želji“.
- Kako danas gledate na Nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine pod vodstvom Ivayla Peteva? Mnogi su saglasni s time da je trenutna igra najgora otkako postoji naša nogometna selekcija.
Ostat ćete bez odgovora na ovo pitanje. Inače preskačem davati odgovore na pitanja kada ne mogu biti afirmativan.
- Pošto je i više nego jasno da je situacija loša, šta biste Vi učinili kako biste stanje popravili? Je li rješenje u preslagivanju sastava, smjeni selektora ili ipak u rotaciji u Nogometnom savezu?
Sine moj, to je jedna tako kompleksna formula. Najprije morate izvući maksimum iz postojećih igrača, znati kreirati atmosferu „svi za jednog, jedan za sve“ i pripremiti ih za rat. Istina, viteški rat, ali ipak rat. U ekipu se mora usaditi jedna vojnička disciplina, jedna ozbiljnost. Nogomet je ozbiljna igra i moram reći da dosta mojih kolega uopće nemaju svijest o tome koliku odgovornost nose na svojim plećima. Oni su toliko privilegirani da mogu obradovati jedan čitav narod, ali u isto vrijeme moraju paziti da ga još više ne rastuže. Sreća jednog čitavog naroda trebao bi biti motiv za svakog normalnog, ali, čini se, malo nas je normalnih. Mnogi će reći kako nema formule za uspjeh, što je totalna glupost. Naravno da postoji formula za uspjeh. Prvi dio te formule pripada akterima, igračima, a druga onima koji ih slijede. Dio formule koji pripada nogometašima kako bi uspjeli jako je kompliciran. On se sastoji iz pet dijelova – talentiranost, motiviranost, inteligencija, spremnost za mukotrpan rad i spremnost za kreiranje već spomenutog ambijenta „svi za jednog, jedan za sve“. Šesti dio je sreća, ali na nju ne računamo. Publika nema svijesti koliko igrači osjećaju njihovu prisutnost. Oni se moraju boriti za njihovu naklonost koja će im dati jedan dodatni impuls kako bi realizirali zacrtane ciljeve.
- Kada je riječ o Vašoj profesionalnoj karijeri i vezi s Bosnom i Hercegovinom, igračku karijeru počeli ste u NK „Bratstvo“, sada NK „Travnik“, a od 1956. do 1958. nosili ste dres i FK „Sarajevo“. Već smo spomenuli Vaš selektorski angažman u našoj nogometnoj reprezentaciji, ali ste se i u ulozi trenera okušali 2014. godine u NK „Sloboda“ Tuzla. Od svih ovih epizoda, koja Vam je najdraža?
Teško je tu napraviti neku selekciju. Jako sam volio svoj posao i u svakoj prilici sam tražio da napravim ono najbolje. Neću biti skroman, u velikom postotku u tome sam i uspio jer sam se sav u to dao, a moj uspjeh je došao kao rezultat mog shvatanja da je u cijeloj priči najbitniji autoritet znanja. Oni koji su predodređeni da te slušaju slušat će te samo ako znaš i ako je u tvom programu samo ono što će ih unaprijediti.
- Provokatori kažu da nisu vidjeli goreg igrača, a boljeg trenera od Miroslava Ćire Blaževića.
Eh, to je jedan bosanski vic, po tim provokacijama ste nadaleko poznati. Kada ste mi već potegli živac, reći ću da sam imao kao igrač jednu fatalnu povredu koja me je onemogućila u nastojanjima da napravim više. Vrlo rano sam shvatio da moram ostati u nogometu i vrlo rano sam se počeo spremati za odgovornu funkciju trenera.
- Šta je ono, prema Vašem mišljenju, što nedostaje bh. klupskom nogometu kako bi izašao u Evropu?
Problem je jasan, bjelosvjetski poznat. Ja to zovem „melodija“ ili „kisik“, odnosno novac, pare, lova. Ne možete zadržati kvalitetnog igrača ako ga adekvatno ne platite. Naš standing je vrlo nizak da bismo bili konkurentni s onima koji daju milione.
- Kada smo se već dotakli evropskih takmičenja, ko će uzeti Ligu prvaka – „Real Madrid“ ili „Liverpool“? I ko Vas generalno oduševljava od pojedinaca i klubova u evropskom nogometu?
Prognoza pripada laicima. Da je mene neko noć prije utakmice u Madridu pitao da će onakav preokret napraviti „Real Madrid“ protiv „Manchester Cityja“, ja mu ne bih vjerovao. Pitao bih ga šta je popio. No vidjeli smo da „Real Madrid“ ipak napravi preokret… U nogometu je teško prognozirati tako da sam zaključio kako prognoza pripada laicima, a stručnjaci pušioni. Kada govorimo o tome ko me posebno oduševljava, ni tu ne pravim podjele. Vidjeli smo na milion primjera da onaj 11. igrač zna biti najvažniji iako niko na njega nije računao. Istaknem deset igrača kao fenomenalne, a onaj 11. napravi prevagu i tako me napravi budalom.
- Gdje planirate provesti dane pred nama? Šta ćete raditi?
Imam jednog vrlo interesantnog prijatelja, zove se Miroslav Par. On je takav vizionar da ne mogu a da ne priznam kako on na jedan suptilan način vodi ostatak mog života. Zahvalan sam što ga imam iako nisam rekao svoje posljednje slovo. Ne!
Tekst je izvorno objavljen u sedmičnom listu Stav (maj 2022. godine).