Iako nije bio član Idola, Mladen Max Juričić je bio veliki prijatelj Vlade Divljana i njegov dugogodišnji saborac iz Ljetno Kino Big Banda. Obojica su stasali u vrijeme ekspanzije novotalasnog pokreta, samo što je Juričić bio vezan za hrvatsku, a Divljan za srbijansku scenu. Tačnije, prvi je svirao u Filmu, kasnije i u Vješticama, dok je drugi bio možda i ključni faktor u osnivanju Idola. Iako su radili u, uobzirimo li sadašnje geografske koordinate, različitim zemljama, putevi su se ukrstili ovom dvojcu koji je muzičke sladokusce redovno čašćavao novim pjesmama i obradama, ali i živim nastupima koje su imali širom regije. Njihova zajednička muzička bajka trajala je sve do nesretnog 5. marta 2015. godine kada je možda i najveći Idol otišao ploviti nebeskim prostranstvima.
Jednostavan izraz
Ljetno Kino Big Band dobio je pojačanje u vidu bivšeg člana Idola sasvim spontano i to zajedničkom svirkom u klubu Sax. Osovinu grupe osim Divljana i Juričića činili su i Vlade Matulić na klarinetu i Filip Petković na udaraljkama, dok je šira postava uključivala i basistu Marina Pelajića, harmonikaša Jurija Novoselića, violončelistu Stanka Kovačića te još jednog perkusionistu Radislava Jovanova Gonza. Snimili su jedan EP naziva „Četiri godišnja doba“ objavljen 2012. godine na kojem se našla prekrasna balada „Samo jednu ljubav imam“.
Njihova zajednička muzička bajka trajala je sve do nesretnog 5. marta 2015. godine kada je možda i najveći Idol otišao ploviti nebeskim prostranstvima
Max Juričić za Oslobođenje dotakao se mnogih tema, ali je najprije rekao nekoliko riječi o Vladi Divljanu za kojeg kaže da je bio jedan prefin čovjek i najveći džentlmen rock ‘n’ rolla.
„Obično se od umjetnika treba odvojiti djelo jer postoje nemogući ljudi koji rade predivne stvari. U slučaju Vlade Divljana se poklopilo da divan čovjek radi divne stvari. Iz njegovih pjesama se može iščitati kakav je bio čovjek – od onih zajebancija poput ‘Maljčiki’ i ‘Retko te viđam sa devojkama’ sve do predivnih balada. To je sve bio drug Vlada. Često se dešava da nekoga počnemo cijeniti tek kada nas napusti, ali Vlada je bio popularan i cijenjen i dok je bio živ. Čim me ljudi za njega i dan-danas pitaju to znači da je ostavio trag. Jednostavno, ljudi ga vole“, počeo je priču.
Ploča „Paket aranžman“, prema riječima Juričića, koja je od Vlade Divljana i Idola preko noći napravila rock ‘n’ roll atrakciju, veoma je šarena s obzirom na to da je kompilacija autorskog materijala tri grupe.
„To su prve stvari tih bendova. Znate, sastavi su obično postizali uspjeh kada naprave nešto sa svojim prvim snimcima. Enco Lesić je namirisao da je to nešto dobro, friško i energično. Ako gledamo audio i stilski, to i ne zvuči tako strašno, ali su nesumnjivo na toj kompilaciji fenomenalne pjesme. Pjesme pobjeđuju na kraju. Ni prvi album Azre nije bio nešto naročit, ali su pjesme i poruke nadvladale to tehnološko siromaštvo. Međutim, danas je zavladao lo-fi. Davno se išla poslušati ploča kod nekoga s dobrim zvučnicima, a sada sve to ide kroz neke male zvučnike mobilnih telefona na kojima se pola frekvencija i ne čuje. Te pjesme i dalje funkcioniraju, a kako se danas muzika sluša na svemu i svačemu tehnološki aspekt više i nije najbitniji. Sva tri benda su u to vrijeme tek počinjala i svi su mislili da njihovo vrijeme tek dolazi, a nekako ispade da je najveće ludilo bilo na početku. Iako su bili jako različiti, svaka od ovih grupa je nastojala biti prvak u svojoj disciplini, u svom žanru“, istakao je ovaj muzičar.
On dodaje da je Šarlo akrobata bio toliko dobar bend da nije mogao duže trajati od onoga što je trajao. Također, podvlači kako je Ivan Vdović Vd, bubnjar ove grupe, bio neko ko je publici predstavio avangardu u vidu kombiniranja reggae i rock sviranja udaraljki koje se, napominje, moglo vidjeti i u radu kolosalne trojke The Police. Nije krio oduševljenje ni sviračkim umijećem Dušana Kojića Koje te govori da bi ušao u legendu da više ništa nije odsvirao osim bassa u pjesmi „Ona se budi“.
„Punk je oslobodio muziku. Do njegove pojave smatralo se da morate deset minuta suvislo solirati u blues maniru. S punkom soliranje više nije bilo in. Mogao je svirati svako ko hoće, nije morao skidati i vježbati godinama neku pjesmu kako bi pokazao da zna. On je stavljao na stranu individualnu vještinu, a u prvi plan je gurao grupu. Taj ‘grupni zalet’ je bilo nešto što je falilo ljudima. Kada se pojavio new wave, Jugoslavija je bila na svom vrhuncu, može se reći da se lagano i privodila kraju. Uvijek su se nekako najbolje stvarili dešavale na vrhuncu neke etape. Već 1982. godine je nestalo benzina, pa se moglo voziti svaki drugi dan. Još ranije je nestalo plastike tako da je prvi album grupe Film izašao na šarenoj plastici. Sjećam se da su bile neke žute, crvene i zelene ploče, tj. na gramofone se stavljala plastika koja je služila za izradu kanti. Tada su se pojavili i neki klinci koji su željeli nešto novo reći, a među njima svakako i Idoli, Električni orgazam i Šarlo akrobata“, istakao je nekadašnji član Filma i Vještica.
Kaže da je novi talas sa sobom donio jednostavniji, ali direktniji izraz s britkim porukama te su na neki način svi ti bendovi bila kontra mainstreamu i načinu tadašnjeg masovnog razmišljanja. Isto tako, želi napomenuti da se u to doba, uvjetno rečeno, osjetio revolucionarni naboj.
Direktnije poruke
„Nije se smjelo u pjesmama svašta reći jer si mogao dobiti porez na šund ili su ti mogli zabraniti stvari. No, bitno je da su krenule te direktnije poruke. Evo, pjesma ‘Zamisli život u ritmu muzike za ples’ od Filma je bila, ja mislim, predzadnja na B strani. Dakle, uopće nismo računali na nju niti nam se sviđala. Međutim, te riječi su otpjevane u pravom momentu i postale su hit, a kada biste ih stavili na papir i pročitali jasno bi bilo da nisu ništa posebno. Imate i ‘Djevojke u ljetnim haljinama volim’ od Haustora. Sve do tada je muzika bila nekako indirektna, posredna. Onda su odjednom frajeri počeli pjevati svakodnevnim jezikom koji svi razumiju. Valja istaći i to da novi talas ipak nije otkrio toplu vodu. On je nekako refleksija 60-ih godina kada je muziciranje, za razliku od 70-ih, bilo dosta jednostavnije. Mode se ponavljaju u krugovima“, detaljno nam objašnjava.
Kada smo pitali Maxa Juričića koja pjesma koju je napravio Vlada Divljan s Idolima najbolje oslikava njegovu ličnost, on nam je odgovorio jednom riječju: „Sve“.
„Neke su bili megahitovi, neke ne. Međutim, sve su bile lijepe i sve je to Vlada Divljan. U njegovom slučaju, kako već rekoh, ne treba odvajati umjetnika od djela. Njegovo djelo najbolje govori o njegovom karakteru. Znači, bio je strašno duhovit, sklon zajebanciji, a s druge strane jedan hipersenzibilan i inteligentan čovjek. Meni je ‘Rusija’, a možda i njemu, ipak nekako posebna. Kada slušate ‘Rusiju’ gledate crno-bijeli film. S običnim riječima i bez puno pametovanja on je imao moć vizueliziranja. Osim ‘Rusije’ odlična mi je i ‘Nebeska tema’. Na kraju je napravio i ‘Odvedi me’. Sve one koje su nam obojici bile drage smo zajedno i svirali na našim nastupima“, kazao nam je svoje mišljenje Juričić.
Veliki zaljubljenik u svirke i interakciju s publikom Max Juričić kaže da se u zadnje vrijeme dosta muči
Pošto su prošli kroz dosta toga zajedno Divljan i Juričić, nekadašnji saradnik glavnog kreativca Idola nam je otkrio jednu zanimljivu situaciju u vezi s njegovom kćerkom.
„Moja kćerka, već sada odrasla žena, kada je tek počela izlaziti dolazi jednu noć kući i pita me da li je ‘Maljčiki’ pjesma koju je napravio Vlada Divljan. Ona je znala ko je Vlada, dolazio mi je kući, družili smo se, ali nije znala šta on svira. Kada sam joj odgovorio da jeste, samo je dodala: ‘Fenomenalna je, ali ništa ne kužim šta on priča’. Svi znamo da se spominju plamene zore, fabrike i dimnjaci, a više nemamo ni fabrika ni dimnjaka. Znači, nema ona pojma o čemu Idoli pjevaju, ali ipak kaže da joj je pjesma fenomenalna“, otkrio je kako je izgledalo upoznavanje njegove djece s muzikom, kako ga je sam volio predstavljati, džentlmena Vlade.
Veliki zaljubljenik u svirke i interakciju s publikom Max Juričić kaže da se u zadnje vrijeme dosta muči. Veli kako je u strahu da će ispasti iz forme.
„Ja sam se zatvorio u studio i snimam s novim bendom od 2019. godine. Ta prokleta 2020. nas je vratila na nulu. Plesač sporog stepa je moja nova grupa, imamo već spremljen materijal za dupli album, a neke singlove smo već izbacili. Čak sam i Vladi Divljanu posvetio jednu pjesmu koju sam nazvao ‘7 nota 100 života’. Sve na stranu, ja živim za probe i svirke, kontakt s ljudima. Neki muzičari u današnje vrijeme i ne vole probe, a one su meni ekstaza. Ipak, nadam se da će uskoro ovo sve krenuti naprijed, da će se moći malo i vani svirati“, poručio je za kraj Max Juričić.
Tekst je izvorno objavljen u dnevnom listu Oslobođenje (rubrika KUN).