Basista Zdenko Kolar je rastao skupa s Vladom Divljanom, glavnim autorom većine pjesama legendarnog novotalasnog sastava Idoli čiju će okosnicu upravo činiti oni uz Srđana Šapera, Nebojšu Krstića i na samom startu Božu Jovanovića. Iako rođeni Zemunac, Kolar se još kao dijete seli u Beograd i prvi vršnjak kojeg upoznaje u novom gradu biva upravo Vlada Divljan te oni 1968. odlučuju početi zajedno svirati. Vlada najprije dobija mandolinu koju kasnije mijenja gitarom, dok Zdenko svoj prvi instrument kupuje novcem koji su njegovi roditelji dobili prodajom usisivača osvojenog na lutriji. Poslije svoje sviračko umijeće usavršavaju kod instruktora Branka Perišića.
Nakon napornog vježbanja prstiju, Vlada Divljan, Zdenko Kolar i njihov zajednički drugar Boža Jovanović osnivaju prvu grupu – Faraone. Ubrzo sastav mijenja ime u Hoplipe s obzirom na to da su već postojali Faraoni u Sloveniji. Ipak, prvi pravi sastav Divljan i Kolar osnivaju 1976. godine pod imenom Merlin, koji će kasnije prerasti u Zvuk ulice. Snimali su u studiju Radija Beograd, gdje su im često bile puštane pjesme, nastupali su i na festivalima, ali nisu dočekali objavljivanje ploče. Kada je bubnjar Kokan Popović bio primoran otići na služenje vojnog roka, sastav se raspada. No, da nije bilo JNA, možda ne bi bili formirani Idoli o kojima danas pričamo. Godine 1979. Vlada Divljan zajedno sa Srđanom Šaperom i Nebojšom Krstićem osniva konceptualni bend Dečaci, kojem se ubrzo pridružuju Kolar i Jovanović. S obzirom na to da je zadnji dvojac u to vrijeme nosio bradu, grupa biva preimenovana u Dečaci plus bradonje, a kasnije izrasta u nešto što će 1. marta 1980. godine biti nazvano Idoli.
Ova družina muzičara, koji u to doba nisu ni znali da su to, ući će u historiju sasvim slučajno nakon što ih okupi Enco Lesić u svom studiju „Druga maca“ skupa s Električnim orgazmom i Šarlom akrobatom.
„Prvi put smo ušli u ‘Drugu macu’ u maju 1980. godine i snimili ‘Retko te viđam sa devojkama’ i ‘Pomoć, pomoć’ za singl koji je izdao časopi Vidici. Studio je bio relativno mali, oko 50 kvadrata, i tu nije bilo neke ekskluzivnosti. Nalazio se u dvorišnoj zgradi u tadašnjoj ulici Ive Lole Ribara, danas Svetogorskoj. Snimke za ‘Paket aranžman’ smo uradili brzo, za dva termina završili cijeli posao za ovaj album, a interesantno je da tada još nismo znali ništa o izdanju. Tačnije, nismo znali ni za Električni orgazam niti za Šarla akrobatu“, kazao je na početku razgovora za Oslobođenje Zdenko Kolar.
Od Zvuka ulice do Idola
Popularnost ovog studija, koji je odlično radio, krila se i u njegovoj blizini Radija Beograd i kafane Šumatovac, što je bio, kako nam objašnjava, centar svih zbivanja u muzičkom Beogradu.
“Još jedna važna činjenica je da je Enco Lesić bio gromada od čovjeka koja je kapirala mlade muzičare, prema njima je imao izuzetan pristup. Bio je uvijek nasmijan i dobro raspoložen. Da je neko drugi bio na njegovom mjestu, a takvih sam se naviđao u životu, ne vjerujem da bi ‘Paket aranžman’ ikada ugledao svjetlost dana. Velika zasluga za ovaj projekt pripada Encu Lesiću, ali i Siniši Škarici, u to vrijeme uredniku Jugotona“, dodao je.
Govori da bi mogao samo lagati kada bi ustvrdio da je znao kako učestvuje u nastanku fenomenalne ploče. Ističe da je bilo daleko od toga.
„Mi muzičari dok stvaramo novu muziku, dok kombiniramo razne ideje i tražimo najbolje rješenje, počinjemo da se zaljubljujemo u taj materijal i u tom trenutku zamišljamo da pravimo nešto nečuveno, nešto što će sve oboriti s nogu. Obično je to zabluda, ali ovaj put, na sreću, to nije bio slučaj. Te pjesme koje smo snimali u ‘Drugoj maci’ bile su drugačije. Bile su jednostavne, vesele, kao da su pisane za djecu. Izazivale su osmijeh na licima slušalaca, dobro raspoloženje. Naše dobro raspoloženje s proba gdje smo pravili ove pjesme preselilo se u studio što je dovelo do, kako neki kažu, antologijskih snimaka“, kazao je kroz smijeh veliki basista.
Još jedna važna činjenica je da je Enco Lesić bio gromada od čovjeka koja je kapirala mlade muzičare, prema njima je imao izuzetan pristup
Kada smo ga pitali kako je izgledalo osnivanje Idola kakve danas znamo, on nam je kazao „kako drugčije nego uz ćevape i pivo u kafani koja se zvala Palilulska kasina“.
„Ustvari, u ovoj kafani je jednoglasno odlučeno da se bend nazove VIS Idoli. A priča o nastajanju benda tekla je ovako: Vlada Divljan i ja smo stanovali u istoj zgradi. Imali smo u podrumu prostoriju, studio kako se to danas kaže, gdje smo držali instrumente. Kako nam se raspao prethodni bend Zvuk ulice, nismo imali redovne probe pa smo se s vremena na vrijeme nalazili na jammingu. Jednom prilikom, Vlada se sa Šaperom i Krstićem spustio u podrum i nešto su ‘prčkali’. Poslije nekog vremena pozvao me je da čujem šta su to pokušali da odsviraju. Vlada je svirao bubanj, Srđan gitaru, a Krle bass. Kako ta svirka nije obećavala, zvali smo Božu, također našeg komšiju iz zgrade, da sjedne za bubanj. Vlada i ja smo uzeli svoje instrumente i te pjesme su odmah zazvučale kako treba. Tako su nastali VIS Idoli“, u kratkim crtama je Zdenko Kolar dokazao kako najbolje stvari nastaju na najjednostavniji mogući način.
Osjetio da dolaze promjene
Dok govori o cjelokupnom značanju new wavea za ove prostore, on podvlači da su krajem 70-ih i početkom 80-ih, prije i poslije Titove smrti, bila čudna vremena. Tačnije, kazao je kako se osjećalo da dolaze promjene, ali se nije znalo kakve i kakva će biti budućnost.
„Ja, kao mlad čovjek i kao muzičar, bio sam okupiran muzikom. U svim muzičkim pravcima sam imao svoje favorite. U bluesu, soulu, countryju, jazzu, jazz rocku, psihodeliji, progressive rocku, glam rocku, sympho rocku, heavy metalu itd. U svakom od ovih muzičkih pravaca me je manje ili više oduševljavao neki bend ili pojedinac. Jedino je punk rock u prvi mah kod mene izazvao čuđenje, pa čak i zgražavanje. Toliko pojednostavljenje muzike mi u početku nije prijalo, ali je s druge strane to bila muzika s dotad neodsviranom energijom. Jeste svirka bila jednostavna, ali uz potpuno nov način poimanja muzike i stvaranje novih standarda. Čulo se da punk muzičari znaju šta rade i da to rade s namjerom. Tu negdje pojavljuje se novi talas kao ‘mlađi brat’ punka, ali na jedan nov, melodičniji, harmoničniji i bogatiji način. U Jugoslaviji punk rock je prošao relativno nezapaženo, dok je s novim talasom situacija drastično drugačija. Dokaz za to su brojni bendovi iz svih muzičkih centara bivše Jugoslavije. Bilo nas je kao ‘kusavih pasa’, a iz tog kvantiteta izašao je kvalitet koji je primijećen u cijelom svijetu. Mnogo ljudi iz muzičke industrije tvrdilo je da je jugoslavenska new wave scena rame uz rame s engleskom i da je jedna od najzapaženijih u Evropi“, ispričao nam je Kolar.
Ističe da nije nimalo sretan trenutnom alt scenom u regionu i da ne vidi nijedan bend koji bi barem malo podsjetio na snagu koju su imali Film, Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam, Idoli i drugi.
„Među mlađim kolegama ima fenomenalnih svirača, ali nema dobrih pjesama. Mada su se i vremena promijenila. I publika više nije ono što je nekad bila“, kratko je prokomentirao.
Blues svirao cijeli život
Zdenko Kolar nakon raspada Idola odlučio je nastaviti sa svojom muzičkom karijerom. On je 1987. godine osnovao blues grupu Zona B čija se blues priča pružila se sve do danas.
„Ja sam blues svirao cijelog života. Prve note koje sam odsvirao na gitari bile su u blues maniru. I u novom talasu sam svirao blues bass linije kad god je to bilo moguće. U tom smislu, kod mene nije došlo do neke bitne promjene. S druge strane, Idoli su postali prošlost, a desila se Zona B, s kojom mi je uživanje raditi i to uživanje traje 34 godine“, naglasio je ovaj vrsni muzičar.
Kaže da u ovom momentu i nije pretjerano aktivan, ali nam je rekao kako ima namjeru da snimi solo album tako da je u procesu skupljanja ideja.
„Što se živih svirki tiče, čekam da se smiri koronavirus i da se krene sa svirkama. Moja Zona B je prije nešto manje od godinu, na početku pandemije, izdala album ‘Songmaker’ za izdavačku kuću Vertical Jazz. Ove godine namjeravamo odsvirati što više koncerata, jer smo ostali dužni mnogim blues prijatelljima da uživo predstavimo ovaj album“, nastavio je.
Na samom kraju Zdenko Kolar nam priča kako je prije nekoliko dana preturao po nekim kutijama i da je naletio na požutjeli novinski isječak kojim se najavljuje koncert u Sarajevu 24. februara 1981. godine. Bio je to koncert Bijelog dugmeta u dvorani Skenderija na promotivnoj turneji albuma „Doživjeti stotu“. Idoli su na ovom koncertu bili predgrupa, kao i Film, Stijene i Zabranjeno pušenje.
„Pred sami nastup okupili smo se na bini iza kulise i bodrili, po običaju, glasnim raspjevavanjem. U jednom trenutku mi prilazi Zoran Redžić, kolega iz Bijelog dugmeta, da me upozori da je na podu ispred bass pojačala postavljena Moog Taurus Bass pedala, da se ne bih sapleo u mraku i počupao neki kabal. Kada sam se okrenuo prema momcima, vidim da Vlade nema. Napravio je korak unazad i pao do pojasa u rupu koja je bila na bini i koju niko nije vidio u mraku. Dočekao se na ruke, a gitara mu je visila na ramenima. Skočio sam da mu pomognem, a on je vikao: ‘Gitara, gitara’. Izvukli smo ga iz rupe i on je kao oparen otrčao u garderobu. Čim se vratio upitah ga: ‘Pa šta bi, čovječe, jesi li nešto slomio, boli li te nešto’. Odgovorio je da mu je jedina misao da provjeri štim gitare, a o bolu i ogrebotinama nije razmišljao. Zato je i trčao jer nam se u garderobi nalazio štimer. Izašli smo na scenu i otprašili svojih pola sata. Svirka je bila super, a publika oduševljena“, kroz smijeh se prisjeća Zdenko Kolar anegdote stare 40 godina, čime je i završio naš susret.
Tekst je izvorno objavljen u dnevnom listu Oslobođenje (rubrika KUN).