Prije nekoliko dana na policama knjižara u Bosni i Hercegovini našao se roman Harisa Imamovića „Vedran i vatrogasci“, koji objavljuje zenička Izdavačka kuća „Vrijeme“. S obzirom na to da tematizira opsadu Sarajeva, koja je počela 5. aprila 1992. godine, ovo nefikcijsko djelo nije slučajno objavljeno baš u ovom periodu godine. Iako je rat skoro neizbježna tema u našoj književnosti, ovaj dokumentarni roman Harisa Imamovića ipak je bitno drugačiji u odnosu na slična djela. Najprije, „Vedran i vatrogasci“ knjiga je pisana rukom čovjeka koji nije zapamtio ratne strahote, čime se na neki način ukida „monopol“ pisaca-svjedoka, aktivnih sudionika ovog mračnog perioda naše prošlosti, a s druge strane interesantne su i njena sama struktura te perspektive glavnih likova.
Iako se može reći da je skoro svaki lik koji se pojavljuje u ovom romanu ujedno i glavni, jer svaki od njih živi svoju dramu koja može biti stavljena u centar zbivanja, Haris Imamović ipak je odlučio pratiti sudbine vatrogasaca Kenana Slinića, Johna Jordana i Mesuda Jusufovića te Vedrana Smailovića, sarajevskog čeliste, čiji je snimak kako svira čuveni Albinonijev „Adagio“ u G-molu u razrušenoj Vijećnici obišao svijet. Kada je riječ o strukturi, iz brojnih svjedočanstava i dokumenata, vodeći se književnim kriterijima, a ne, naprimjer, naučnim ili žurnalističkim, odvojeno je važno od nevažnog i komponirana je dinamička cjelina. Događaji ne proizlaze jedan iz drugoga po logici zapleta. Junaci ne proizvode stvarnost, već su se zatekli u njoj. Kako je to opisano u zadnjoj rečenici na stražnjim koricama knjige „Vedran i vatrogasci“, iako proizvodi nezaboravne karaktere, govori o stvarnosti u kojoj sudbinu najčešće ne određuje karakter, već snajperski pucanj ili granata.
Iako se tek nedavno našao u prodaji, čitaoci, ali i kolege iz medija, veoma su zainteresirani za književni prvijenac Harisa Imamovića. Ovaj interes može se objasniti činjenicom da na Harisa Imamovića šira javnost, ne samo u našoj državi već i u regiji, gleda kao na iznimno uspješnog književnog kritičara i esejistu, što ga u prvom redu kao kompetentnog čitaoca može pogurati naprijed, ali i vratiti nazad u kontekstu stvaralačkog. Na naše pitanje šta bi izdvojio kao specifičnost „Vedrana i vatrogasaca“ u odnosu na ostale slične književne uratke, on je za Stav kazao da bi to mogao biti humor, koji se provlači kroz kompletnu radnju. Također, otkrio nam je i kako je skupljao materijal za svoju knjigu, koje je trajalo godinama i koje je uključivalo najrazličitiju usmenu i pismenu građu. Na početku nam je upravo pojasnio kako se snašao u ulozi „kompozitora“ koji je prikupljenu građu povezao u jednu tečnu cjelinu, te zašto je ovo djelo, uprkos dokumentarističkom okviru, književni rukopis.
„Naprvu se čini da je taj kompozitorski posao, odnosno sižejno oblikovanje građe – ono što rukopis na kraju čini specifično književnim, ali samo prikupljanje građe je također književni posao jer pretpostavlja selekciju. Od toga hoćete li u nepreglednom obilju ‘sirove stvarnosti’ otkriti neki detalj, izdvojiti ga i iskoristiti ga na pravom mjestu u književnoj cjelini – ovisi mnogo toga. U tradicionalnoj književnoj kritici to se zvalo ‘moć opažanja’ i značilo je da pripovjedač vidi ono što svi drugi i ne primjećuju, sve dok im on ne skrene pažnju na to. Moj izbor je bio da, između nekoliko stotina hiljada ljudi koji su živjeli u opsjednutom Sarajevu, pišem o Vedranu Smailoviću i o nekoliko vatrogasaca. Vedran je simbol, prva asocijacija i nije naročito inventivno pisati o njemu jer je već toliko toga napisano i snimljeno. Ali upravo u tome i jeste suština: toliko je toga rečeno, a mi zapravo znamo jako malo o njemu, skoro ništa. Bio nam je tu pred nosom trideset godina, ali – usudit ću se reći – prije ove knjige njegova raskošna ličnost ostala je neprimijećena. Ovaj roman nije nastao kao plod namjere da se prikaže lice sarajevskog čeliste ma kakvo ono bilo, već, između ostalog, i kao rezultat fascinacije pred neočekivanom, burlesknom neponovljivošću tog lica“, govori Haris Imamović.
On dodaje da čitalac Vedrana upoznaje par lui-même, uglavnom slušajući njegove riječi, ali ističe da je, po vlastitom književnom osjećaju, izabrao šta treba biti u knjizi, a šta ne, izostavivši obilje sirove građe, te odabrano stavivši u slijed, narativnu progresiju, cjelinu sa svojom unutrašnjom književnom logikom.
„Upravo je u tome razlika između stvarne ličnosti i junaka; stvarna ličnost može ispričati još hiljade i hiljade stranica i to je karakteristika nje, kao slobodnog i nedovršenog bića, za razliku od junaka koji je dovršen u tekstu, zahvaljujući ograničenjima koja postavlja autor. Razlika ove vrste proze u odnosu na uobičajenu memoarsku ili ispovjednu u tome je što stvarna ličnost ne oblikuje samu sebe kao junaka, već to čini neko drugi. Sličan je odnos i s vatrogascima, s time da je u tim dijelovima romana znatno više pripovijedanja u trećem licu, te je ‘autorski udio’ još širi. Jezikom historijske poetike, može se reći da je ova proza u dijelu o Vedranu sličnija dokumentarnoj prozi Aleksandra Beka, Alesa Adamoviča i Svetlane Aleksijevič, koji su de facto ‘samo priređivali’ svjedočenja svojih junaka, dok je u dijelu o vatrogascima više nalik dokumentarizmu Trumana Capotea, Sergeja Smironova ili Emmanuela Carrerea, koji pripovijedaju skoro kao Stendhal, samo što predmet njihovog pripovijedanja nije izmišljen. U cjelini, moja proza je spoj ta dva registra“, navodi on.
Vedran i vatrogasci, dvije priče, jin i jang
Osim što dijele životni prostor u istom vremenu, Vedrana i vatrogasce na prvi pogled ne povezuje ništa. Štaviše, Haris Imamović priča da se radi o suprotnim ličnostima.
„S jedne strane, čelista je apatrid, pacifista, u političkom smislu bliži je lijevom spektru, veseli je cinik, neambiciozan, visokoobrazovani muzičar, pripadnik sarajevske kulturne elite koji do jeseni ’93. godine živi u strogom centru grada, Strossmayerovoj ulici, i osjeća onu dobro poznatu snažnu distancu prema novopridošlim sugrađanima (skromnijeg obrazovnog stepena) koja nerijetko prelazi u otvoreni prijezir. S druge strane, sarajevski vatrogasci Kenan Slinić i Mesud Jusufović potječu s Vratnika, rubnog dijela grada, praktični su ljudi, ambiciozni, imaju znatno snažniju etničku i patriotsku svijest, politički su desnije, ne proizvode niti konzumiraju visoku kulturu. Također, vatrogasci su, iako harizmatične ličnosti, ipak neodvojivi od kolektiva kojem pripadaju, dok je Vedran u toj mjeri individualac da je njegova pripadnost Sarajevskoj filharmoniji – posve efemerna. U kontrapunktu su dvije muzičke linije međusobno suprotstavljene, ali se usklađuju i upotpunjavaju, stapajući se u jedinstvenu, složenu i unutar sebe dinamičnu cjelinu. Isto je i s kompozicijom ovog romana. Priče o Vedranu i vatrogascima bacaju posebno svjetlo jedna na drugu, upotpunjavaju se i prepliću, te zajedno uspijevaju obuhvatiti složenost svijeta kakvu ne bi mogle ispričane samostalno, nezavisno jedna od druge. Možda bi se neko i dosjetio da napiše pojedinačno romane o Vedranu i vatrogascima, iako niko nije dosad, ali ne vjerujem da bi iko drugi spojio te dvije priče“, kaže nam.
„Kao u učenju o jinu i jangu“, nastavlja autor ovog romana, „u jednoj priči ima elemenata druge i obratno. Naprimjer, iako apatrid, Vedran je, kao i Slinić, dobitnik ‘Zlatnog ljiljana’ i stalo mu je do toga; on uvijek ističe značaj svoje borbe za grad i državu s gudalom i grifbretom u rukama. Ponekad u njemu čak proradi nacionalna samosvijest, naprimjer kada, svirajući u zapaljenoj Vijećnici uz očev portret, želi poručiti Zagrebu i Beogradu: ‘Eh, evo vam, niste sve popalili, evo ima još umjetnosti, evo babe, a evo i mene.’ Nadalje, Vedran i Slinić dijele isti, skoro pantagruelski, groteskni senzibilitet i specifični sarajevski idiom bosanskog jezika. Iako proizlazi iz konzervativnog miljea i nastoji mu ostati lojalan, Slinić redovno skrnavi tradicionalni moral, buni se protiv autoriteta, baš kao i Vedran, potvrđujući da se dva čovjeka, čak i kad su sušta suprotnost, nikad u potpunosti ne razlikuju.“
„Iako ovaj roman jeste tragedija, u širem smislu, on nema kontinuitet radnje u klasičnom smislu. Opsada kao okvir radnje ima svoj početak i kraj; roman prikazuje nekoliko slika koje su sve smještene u taj okvir, ali ne proizlaze direktno jedna iz druge. Struktura je raspršena. Radnja ne hrli naprijed ka (tragičnom) kraju. Ovaj roman počinje od kraja; nakon što je prošao kroz opsadu netaknut, Vedranu su ljekari u miru amputirali nogu. Drugi događaji se, također, ne odvijaju u realnom vremenu, već se o njima govori s distance od skoro tri decenije, što umanjuje dramske efekte i donosi jednu epsku perspektivu“, ističe autor uz napomenu da drama u „Vedranu i vatrogascima“ često nije u zbivanju, već u saznanju.
Prikupljanje građe za pisanje ovog dokumentarnog romana, prema vlastitom priznanju pisca, trajalo je godinama. On je dijeli na primarnu i sekundarnu – prva govori neposredno o akterima romana i događajima, dok mu je druga više služila da bi se uživio u atmosferu, stekao širi pregled opsade s historijski svim značajnim dimenzijama, te našao poneki koristan detalj za sižejno oblikovanje.
„Znao sam pročitati stotine i stotine stranica da bih na koncu pronašao građu za jednu ili pola stranice romana. Međutim, svaki put mi je to čitanje sekundarne građe bilo i neka vrsta propedeutike, da bih što bolje uronio u svijet opsade. Ne znam ni koliko sam izvještaja, knjiga, dokumenata, članaka pročitao. Sjećam se, recimo, da sam upravo u vašem magazinu našao jedan, za ovu knjigu, vrlo koristan članak Nedima Hasića o španskom fotografu Gervasiju Sánchezu, jednom od mojih junaka. Primarnu građu sam pronalazio u arhivima kao što su privatna arhiva Mesuda Jusufovića, arhive Zadužbine ‘Lebbeus Woods’, Kantonalnog suda u Sarajevu, Haškog tribunala i Američkog kongresa, videoarhiv ‘Associated Pressa’ dostupan na YouTubeu i mnoge druge. Građu sam nalazio čak i na blogovima, objavama na društvenim mrežama, svemu onome što čini digitalni prostor. Temeljna građa bili su intervjui koje sam radio uživo ili putem aplikacija, zahvaljujući kojima sam došao do ljudi koje vjerovatno nikada ne bih pronašao. Nije bilo dovoljno uključiti diktafon ili postaviti površna pitanja. Ako želite uzburkati nečije sjećanje, nije dovoljno da ga pitate o nekom događaju od prije tri decenije, potrebno je pitati ga o nekim konkretnim detaljima tog događaja. Potreban je Proustov kolačić ili ono što Claude Lanzmann zove ‘spravom’“, govori nam uz riječi da je upravo zato ključna stvar bila dobro se pripremiti, naučiti što je više moguće o predmetu, a onda usmjeravati sagovornike.
Pisanje o ratu kao eskapizam
Harisa Imamovića pitali smo hoće li se složiti s konstatacijom da se autori ovih prostora teško odmiču od teme rata, koja je, doduše, svevremenska. Uz to smo ga pitali i „zašto ne eskapizam“.
„Pisanje o ratu danas također može biti neka vrsta eskapizma. Izvorno, eskapizam je bijeg od svakodnevnice, a rat je nesvakidašnji događaj. Rat je sa svojim pretjerivanjima u svemu, u patnji, u izdržljivosti, u mržnji, u snovima, savršeno tlo za književnost, od ‘Ilijade’ do danas. Opsada Sarajeva je jedan od najvažnijih događaja 20. stoljeća i toliko je toga napisano o njoj da se više i ne mora pisati. A zašto se ne bi pisalo, ako se već ne mora“, stava je on.
Pošto je roman „Vedran i vatrogasci“ suštinski dokumentaristički, pretpostaviti je da nije lišen angažmana. Međutim, ako već nije lišen angažmana, autor nam pokušava objasniti je li onda ideološki obojen.
„Već sam govorio o ideološkom, pa i političkom kontrastu glavnih junaka, s jedne strane Vedrana i vatrogasaca s druge. On je apatrid i pacifist, oni nisu; on je bliži ljevici, oni su konzervativci. Ovaj roman bi bio ideološki kada bi sugerirao da je jedan junak bolji od drugog zbog svog političkog stava ili socijalnog statusa. To nije slučaj, roman prevazilazi žanrovsku matricu koja predviđa podjelu na pozitivne i negativne junake. Autor ni razvoj radnje neće dati za pravo jednom junaku nauštrb drugog. Naprotiv, uprkos svim ideološkim, političkim i socijalnim razlikama, koje su vidljive i među samim vatrogascima – recimo, Mesud i Slinić su antitetički karakteri – uprkos, dakle, svim razlikama, koje bi bile krucijalne za ideološki roman, ovdje junaci na kraju dijele istu sudbinu: poraz. Sudbina ima svoje zakone ravnodušne prema ljudskim htijenjima i mislima. Zahvaljujući svojim izuzetnim djelima i veličanstvenoj energiji koju glavni junaci ulažu da bi nadvladali mračnu stvarnost opsade – taj poraz koji dožive je blistav, ali je i dalje poraz“, objašnjava nam te napominje da je za ideološku književnost potrebno „malo više optimizma“.
S obzirom na to da je do sada bio poznat kao književni kritičar i esejista, kazao nam je i to koliko mu je bilo teško/lahko pristupiti pisanju književnosti.
„Još je Flaubert govorio da su kritičari neuspjeli pisci. Nakon što su mnogi kritičari i skoro svi pisci, cijeneći autoritet Flauberta, posvjedočili u korist ove opaske, nije lahko proturječiti. Poezija je od svojih početaka poimana kao neka vrsta magije. S nadrealističkom pobunom protiv razuma, ovaj je mit o poeziji kao o organskoj, nepatvorenoj djelatnosti doživio klimaks. Ideja na kojoj počiva i danas je rasprostranjena, ne samo u gimnaziji. Možda kritičar može postati dobar beletrist ako počne pisati loše kritike; ne govorim to slučajno, jer naši savremeni pisci kao da pišu sve same loše kritike. Umjesto da se samo našalimo u vezi s time, vrijedi podsjetiti i na onu tradiciju čiji je začetnik Poe s ‘Filozofijom kompozicije’, a nastavljaju je Baudelaire, Mallarmé, Valéry, Majakovski, Mann, Kiš. Književnost se, kao i sama mašta ili moć osjećanja, ne može svesti na polje racionalnog, ali ona je duboko svjesna, promišljena djelatnost. Mašta kreira, ali razum oblikuje. Činjenica da su zagovornici i jednog i drugog pristupa pisali dobru poeziju, ili lošu, ako nisu imali talenta, ukazuje na relativnost svake književne doktrine, pa i ove“, njegove su riječi.
Na samom kraju, Haris Imamović kaže da bi, ako bude nastavio pisati književnost, volio pisati nešto slično „Vedranu i vatrogascima“, jer je, zahvaljujući metodu, bilo neizvjesno, pa čak i zabavno, iako je povremeno bilo iscrpljujuće.
Tekst je izvorno objavljen u sedmičnom listu Stav (april 2022. godine).