Godišnjica premijere „Flashdancea“: Manijak iz Pittsburgha na plesnom podiju

Tačno na polovini aprila davne 1983. godine u bioskopima je premijerno prikazana romantična drama „Flashdance“ britanskog reditelja Adriana Lynea. Ovaj film, u kojem su uloge života odigrali Jennifer Beals i Michael Nouri, i dan-danas slovi za remek-djelo popularne kulture iako je, kako to obično biva, na samom startu dočekan na nož kritike. Primjerice, američki filmski kritičar Roger Joseph Ebert je kazao da je „Flashdance“, osim sjajne muzike i pokreta, jedno veliko ništa. Međutim, mora da se Ebert, kao i većina njegovih kolega, iznenadio kada se na kraju podvukla crta i kada se došlo do podatka da je ovaj film zaradio ukupno 200 miliona dolara od prikazivanja te da se našao među prva tri filma u SAD-u te plodonosne 1983. godine. Također, film o mladoj Alex, kojoj je san snova bio upisati baletnu akademiju i postati plesačka zvijezda, u dosta navrata se našao na pozorišnim daskama kao mjuzikl, a i Sarajke i Sarajlije su mogle pogledati sjajnu muzičko-scensku adaptaciju ovog klasika prije nekoliko godina.

Opet taj Giorgio Moroder

„Flashdance“ je bio nominiran u četiri kategorije za najprestižniju filmsku nagradu Oscar, a uspio je osvojiti zlatni kipić u kategoriji za najbolju muziku, tj. za originalnu temu „Flashdance… What a Feeling“. Za muziku je ova romantična drama dobila i Zlatni globus, nagradu BAFTA, Grammy te priznanje People’s Choice. No, nije iznenađenje to što je soundtrack „Flashdancea“ višestruko nagrađivan uzmemo li u ozbir to ko stoji iza zvukova koje čujemo u pozadini odvijanja radnje. Hajdemo biti analitični – u pitanju je filmska muzika koja se sluša 38 godina nakon bioskopskog prvjenca filma, a koju odlikuju privlačni refreni i disco ritmovi. Nema greške. Svi putevi vode do italijanskog genijalca Giorgija Morodera, predvodnika producentske ekipe koju su osim njega činili Pete Bellotte, Phil Ramone, Ronald Magness i Keith Olsen.

Vodeća pjesma kompletnog soundtracka „Flashdancea“, koji broji ukupno deset pjesama, upravo je „Flashdance… What a Feeling“ koju je sjajno iznijela Irene Cara. Interesantno je da se ova traka u martu 1983. godine, mjesec prije premijere filma, pojavila na tržištu kao singl, a o njenoj recepciji od publike najbolje govori činjenica da se u maju popela na vrh Billboard Hot 100 top-liste, gdje se zadržala šest sedmica. Valja istaći i to da je 2008. godine ova pjesma zauzela visoku 26. poziciju na tabeli Billboard’s All Time Top 100. Izvanredna tema iskorištena je u samom uvodu, ali i na kraju filma u sceni plesa Alex na audiciji za prijem na baletnu akademiju. Ova scena postat će, danas tome svjedočimo, jedna od najznačajnijih sekvenci holivudske kinematografije u historiji. Na tekstu su združeno radili Irene Cara i Keith Forsey, a muziku potpisuje, ko bi drugi, Giorgio Moroder.

„Flashdance“ je bio nominiran u četiri kategorije za nagradu Oscar, a uspio je osvojiti zlatni kipić za najbolju muziku

„She’s a maniac, maniac on the floor and she’s dancing like she’s never danced before“ su riječi koje su sasvim neočekivano postale popularnije od onih iz teme predvodnice soundtracka „Flashdance“. Ovdje se radi o refrenu pjesme „Maniac“ ne toliko eksponiranog, ali vrijednog studijskog muzičara iz Philadelphije Michaela Sembella. O kakvom se muzičaru radi, najbolje govori podatak da je još kao tinejdžer svirao s velikim Steviejom Wonderom od kojeg, vjerovali ili ne, odlazi kako bi formirao svoj projekt The Bridge. Sam Stevie Wonder je kasnije kazao da ga je odlazak Sembella iznenadio, ali to je ocijenio vrlo mudrim potezom. Iako se ranije napisani refren savršeno uklapa u radnju filma, to na početku nije bilo tako.

Da izbjegnemo eufemizme, prvonapisane riječi refrena bile su blentave i morale su biti promijenjene kako bi numera, na kojoj je vlastiti pečat ostavio i Dennis Matkosky, dobila na svojoj težini. Michael Sembello se u jednom intervjuu kroz smijeh prisjetio da je singl „Maniac“ bio namijenjen za horor film te da je „He’s a maniac that’s for sure, he’ll kill your cat and nail it to the floor“ bila prva verzija ovog pripjeva. Četiri minute čiste magije su u septembru 1983. zasjele na tron Billboard Hot 100 liste, baš kao što je to uspjela i pjesma „Flashdance… What a Feeling“ nešto ranije.

Grijeh bi bio ne spomenuti i ostale pjesme iz ovog filmskog bestselera. Joe Esposito je bio melanholičan u „Lady, Lady, Lady“ za razliku od Laure Branigan iz čijeg glasa je prštala energija u trakama „Gloria“ i „Imagination“. Ne treba zaboraviti ni „I’ll Be Here Where the Heart Is“ Kim Carnes. Postoji jedna anegdota vezana za komercijalni uspjeh ploče s pjesmama iz „Flashdancea“. Izdavačka kuća PolyGram N.V. odlučila je pustiti u prodaju samo 60.000 ploča s muzikom iz filma, što je bio sasvim jasan pokazatelj kako uopće nisu vjerovali da će se prodavati. No, uslijedio je pozitivni šok. Phil Ramone je skupa s Donom Simpsonom, producentom filma, gledao kako ljudi u talasima odlaze iz bioskopa u Westwoodu do obližnje trgovine gramofonskih ploča kako bi sebi osigurali ovaj dragocjeni predmet. Tog dana su sve ploče s muzikom iz „Flashdancea“ rasprodane i taj trend se nastavio još neko vrijeme. Prema dostupnim statističkim podacima, soundtrack album „Flashdancea“ prodan je u 700.000 primjeraka tokom prve dvije sedmice, a samo u SAD-u je prodan u više od šest miliona primjeraka.

Kadrovski tobogan