Sudbonosni susret Stevena Patricka Morrisseyja i Johnnyja Marra dogodio se 31. augusta davne 1978. godine u mančesterskom kinu Apollo. Niko u to doba nije ni slutio da će upravo ova dvojica biti ktitori prvog pravog independent sastava i da će njihova grupa The Smiths biti najreprezentativniji primjerak tek zahuktale pop-industrije. „The Smiths“, „Meat Is Murder“, „The Queen Is Dead“ i „Strangeways, Here We Come“ su četiri historijska studijska albuma na čijim su pjesmama radili upravo Morrissey i Marr. Morrissey je bio zadužen za pisanje tekstova, dok je Marr komponirao muziku. Iako je još tokom tinejdžerske dobi došao u dodir s muzičkim novinarstvom, niko nije ni slutio da će mladi zanesenjak Morrissey jednog dana postati vrsni poeta koji će „ubijanjem“ viška riječi u svojim pjesmama, slatkom melanholijom sakrivenom u jednostavnom izrazu u potpunosti promijeniti način na koji se sklapaju rečenice koje su stvarane da bi ih muzika pratila. No, ni Johnny Marr nije bio ništa manje vješt u svom segmentu. Mnogi su smatrali da na tako neobične rečenice niko ne može napisati tako dobru muziku kao ovaj britanski gitarista i da je nemoguć njihov odvojeni rad ako ikada dođe do raspada zajedničkog im projekta. Međutim, ove pretpostavke su brzo stavljene na test. Godine 1987. grupa The Smiths se raspada te Morrissey i Johnny Marr u ne baš sjajnim odnosima nastavljaju put razdvojeni.
Moz i Boz
Posebno je bilo zanimljivo pratiti nastavak karijere pjevača i glavnog tekstopisca grupe The Smiths jer je on u prvoj polovini 80-ih slovio za centralnu ličnost mančesterske underground scene, ali i za planetarni seks-simbol. Johnny Marr je, donekle, pao u drugi plan, ali je dugo trebalo i Morrisseyju da se snađe u novoj ulozi. Njegova prva dva samostalna albuma „Viva Hate“ i „Kill Uncle“ bila su prihvaćena od njegovih vjernih poštovalaca, ali je ipak bilo uočljivo na trakama s ovih studijskih izdanja da je Morrissey poprilično izgubljen, da je njegova posebnost isparila. Naime, na prethodno spomenuta dva albuma Morrissey je dosta improvizirao, sve je bio eksperiment, a to je bila i jedna od ključnih zamjerki koju je imao Marr na račun njegove druge stvaralačke polovine. S druge strane, Morrissey nije mogao gitaristi i čovjeku koji je uglazbljivao njegove riječi oprostiti to što je svirao s drugim muzičarima osim njega. Kružili su čak i tračevi da je Morrissey bio zaljubljen u svog kreativnog sudruga. Sve na stranu, fanovi muzike Stevena Patricka Morrisseyja nadali su se samo jednom – da to nije zauvijek. Na svu sreću, i nije bilo…
Na svom Facebook nalogu Boz Boorer je nedavno objavio fotografiju ulaznice za koncert Morrisseyja održanog 27. aprila 1991. godine na nacionalnom stadionu u Dublinu. Ovaj nastup, koji je otvoren pjesmom „Interesting Drug“, promijenit će smjer kretanja Morrisseyjeve karijere, tj. sa stranputice vratit će ga na pravi kolosijek. Pitate se zašto? Odgovor je jasan – Morrissey je u Bozu Booreru našao umjetnika koji će znati, kao nekada davno Johnny Marr, na njegove tekstove „kalemiti“ iskonsku muziku. Treća solo ploča Moza „Your Arsenal“ okupila je u prostorijama Utopia studija, osim Morrisseyja i Boorera, gitaristu Alaina Whytea, basistu Garyja Dayja i bubnjara Spencera Cobrina, koji su pod producentskom palicom Micka Ronsona doprinijeli rađanju nekog novog, ali ipak retro zvuka. Tačnije, Boz Boorer je dotadašnjoj jangle pop-sastavnici, koja se začinjala u garaži koju je koristio bend The Smiths, odlučio dodati neki davno uspostavljeni muzički rez – rockabilly. Od showa u Dublinu sve do danas traje saradnja Moza i Boza, a posljednje izdanje na kojem su udružili snage bilo je „I Am Not a Dog on a Chain“ iz prošle godine.
Godine 1987. grupa The Smiths se raspada te Morrissey i Johnny Marr nastavljaju put razdvojeni
Martin James Boorer, znan po nadimku Boz, i prije saradnje s Morrisseyjem bio je poznat kao vanredno dobar muzičar i producent. Od 1977. sve do 1989. godine svirao je intenzivno u rockabilly grupi The Polecats, čiji je i suosnivač, koja tri godine nakon formiranja potpisuje ugovor za izdavačku kuću Nervous Records. Godine 1979. izlazi njihov hit „Rockabilly Guy“, koji se i danas može čuti u krčmama na američkom jugu, odakle se rockabilly i proširio na ostatak svijeta. S porastom popularnosti dolaze i nove poslovne prilike, pa tako i The Polecats potpisuju ugovor s daleko utjecajnijim izdavačem Mercury Records, koji izbacuje njihov najuspješniji LP „Polecats Are Go!“. U međuvremenu mijenjaju još nekoliko izdavačkih kuća, bivaju zapaženi zbog odličnih covera Davida Bowieja i T. Rexa, doživljavaju niz kadrovskih promjena, ali ne gube svoj rockabilly identitet. Iako bend više ne djeluje profesionalno, ponekad se okupe i zasviraju na nekom od festivala.
Ne zaboraviti Alaina Whytea
Iako je on ključna figura na šahovskoj tabli muzičara koje je Morrissey promijenio kako bi vratio staru slavu, nikako ne smije biti izostavljen ni Alain Whyte koji se skupa s Bozom priključio nekadašnjem lideru The Smithsa 1991. godine i koji je također iz prikrajka vrebao svoju priliku da pokaže koliko je zapravo talentiran stvaralac. On je od 1991. sve do 2007. bio ključni Morrisseyjev partner u pisanju tekstova, a na materijalu „Your Arsenal“ učestvovao je u pisanju čak osam pjesama. Važno je istaći da Boz Boorer od te 1991. godine ne radi samo kao glavni kompozitor i gitarista u bendu Morrisseyja već postaje i njegov muzički direktor. Interesantno je istaći i to da je prije 27 godina producirao „Interlude“, duet pjesmu Morrisseyja i Siouxsie.
Izuzmemo li snimanje i nastupanje s The Polecatsom i Morrisseyjem, Boz Boorer je radio i s Adamom Antom, Kirsty MacColl i Edwynom Collinsom. Neko vrijeme je kolaborirao i sa Shillelagh Sisters, sastavom svoje supruge s kojom ima i muzički studio u Portugalu. Do sada je izdao i nekoliko solo djela. Već spomenuti Alain Whyte je pisao, između ostalog, za Madonnu, Chrisa Browna i grupu Black Eyed Peas te je, što je vrlo bitno naglasiti, laureat prestižne ASCAP pop-nagrade koju je primio 2013. godine za rad na numeri „Don’t Wake Me Up“ Chrisa Browna.