Kraj Daft Punka: Kacige su skinute, a odijela raskopčana

Ogromna je razlika između umjetnika i nekoga ko samo reproducira umjetnost. Razlikuju se muzičari od svirača, glumci od onih koji pokušavaju da glume, ali i slikari od onih koji samo vole crtati. Umjetnici stvaraju neke nove, do njihove pojave neviđene vrijednosti, dok oni koji reproduciraju umjetnost imaju sposobnost da već stvorene vrijednosti s više ili manje odstupanja predstave svijetu. Iako su muzički konzervativci bili sigurni da uvođenje novih tehnologija u muziku ubija sve ono umjetničko u njoj, drugi su bili toliko tvrdoglavi i smjeli da su iskoristili kompjuterske alate kako bi poput pravih hazardera eksperimentirali na nečemu za šta su vjerovali da će kasnije prerasti u novi, napredniji oblik umjetnosti. Može se reći da je sve krenulo od Kraftwerka, a eksplodiralo je s Daft Punkom, muzičkim dvojcem koji je nakon 28 godina osmominutnim videom „Epilogue“ spustio zastave Francuske na pola koplja. Nažalost, od 22. februara Guy-Manuel de Homem-Christo i Thomas Bangalter odvojeno nastavljaju sa svojim profesionalnim radom.

Albumi za historiju

Daft Punk bio je duo koji je na sasvim novi način kombinirao house s pop, rock, funk i hip-hop muzikom, a osim profinjenog muzičkog stila do kraja su njegovali i specifični robotski imidž. Guy-Manuel de Homem-Christo i Thomas Bangalter rijetko su se kao Daft Punk pojavljivali u javnosti, posebno bez svojih futurističkih kostima, a traganje internetskim bespućima s ciljem pronalaska njihovog opširnijeg zajedničkog televizijskog intervjua ili izjave moglo bi biti razočaravajuće iskustvo. Ipak, u jednom od rijetkih televizijskih nastupa, u kojem su glavu prekrili crnim vrećama, kazali su da je glavna intencija unikatne prezentacije Daft Punka zapravo odvajanje njihove fizičke pojave od kreacije, pojasnili su kako su u anonimnosti pronašli nešto što bi moglo biti zanimljivo. Njihov uspjeh počeo je neuspjehom indie rock grupe Darlin’, koju su osnovali s Laurentom Brancowitzom, poslije koje su ova dva prijatelja, koji druguju od 1987. godine, tj. od srednjoškolskih dana, počeli razmišljati na koji način mogu iskoristiti kompjutere u svrhu kreativnog stvaranja. Tako je 1993. godine nastao Daft Punk, godine kada je, govoreći jezikom IT znalaca, počelo korištenje Intel Pentium 32-bitnog procesora, kada je službeno predstavljen Windows NT 3.1 operativni sistem, a te godine se u CERN-u začinjao i moderni internet.

Četiri studijska albuma, dva live i dva videoalbuma, tri remiks materijala, jedan kompilacijski i jedan soundtrack album je ostavština ovog electro tandema koji je, zanimljivo, ime dobio na osnovu nekoliko riječi kojima je negativno ocijenjen set pjesama iz doba dok su svirali u bendu Darlin’. Tačnije, njihove autorske stvari iz te faze kritika je označila kao „daft punky trash“, što je njima zvučalo dovoljno simpatično za upotrebu u budućnosti. U septembru 1993. godine na rave partyju u nekadašnjem luksuznom Euro Disney Resortu, danas poznatijem kao Disneyland Paris, dvojac iz Daft Punka upoznaje suosnivača izdavačke kuće Soma Quality Recordings Stuarta Macmillana kojem daju neke svoje demo snimke. Ti snimci su uključivali i „The New Wave“, instrumental koji će svoj finalni oblik dobiti kao predzadnja pjesma na njihovom debitantskom albumu „Homework“ i to pod nazivom „Alive“. U maju 1995. godine izlaze vani s još jednom trakom koja će postati slušana – „Da Funk“, također utisnutom na albumu prvjencu izdatom 1997. godine pod okriljem Virginia Recordsa i Soma Quality Recordingsa. No, globalno bivaju zapaženi pjesmom „Around the World“ koja se probila i na Billboardovu top-listu, a čak je zasjela i na tron muzičkih ljestvica u Italiji i na Islandu.

Četiri studijska albuma, dva live i dva videoalbuma, tri remiks materijala, jedan kompilacijski i jedan soundtrack album je ostavština ovog electro tandema

Već sada status kultnog albuma ima „Discovery“ iz 2001. godine koji je, kako je Bangalter objasnio, mnogo razigraniji od „Homeworka“ te oslikava njihova sjećanja iz djetinjstva i nudi nam pogled u mnogo neviniji svijet. U skladu s rečenim, Guy-Manuel de Homem-Christo i Thomas Bangalter su se na „Discoveryju“ referirali na muziku iz kasnih 70-ih i s početka 80-ih godina, a s ovog albuma je pjesma „One More Time“ postala hit koji se i danas, dvije decenije nakon premijernog puštanja na radiju, rado sluša. Uz „Digital Love“ i „Harder, Better, Faster, Stronger“ masovno se plesalo u klubovima, a ni miks „Face to Face“ nije puno zaostajao. Interesantno je da je „Discovery“ pratio i animirani film „Interstella 5555“, čiji je autor japanski animator Leiji Matsumoto, koji je u formi DVD-a objavljen 2003. godine. Kao saradnik Daft Punka na ovom materijalu posebno se istakao već sada pokojni Romanthony, američki DJ, producent i pjevač, čiji je modulirani vokal na pjesmama „One More Time“ i „Too Long“ definitivno ušao u historiju kao nešto najbolje što je proizvela elektronska muzika.

Godine 2005. kao rezultat dvomjesečnog rada objavljuju minimalistički album „Human After All“, koji kritika i nije baš prihvatila na najbolji način. No, 2013. se vraćaju jači nego ikada s „Random Access Memories“, osebujnim albumom koji donosi kolaboracije s Nileom Rodgersom, Giorgiom Moroderom, Paulom Williamsom, Julianom Casablancasom i Pharrellom Williamsom. Svježa simbioza disco i funk ritmova, do savršenstva dovedena mješavina digitalnih i stvarnih instrumenata, suptilna raznolikost svake pjesme u autentičnom zvuku Daft Punka dovoljni su razlozi da se „Random Access Memories“ smatra njihovim najzrelijim ostvarenjem. Tek kada su svi pomislili da će nas njihov naredni studijski materijal izbiti iz cipela – stiže „Epilogue“.

Kompjuter, mikseta i par playera

„Epilogue“ je osmominutni video koji je Daft Punk objavio na svom YouTube kanalu kojim, simbolično, označavaju svoj završetak. I dok se mnogi sastavi raspadaju u tišini ili, pak, u krvi, ovaj duo je to uradio sa stilom, onako kako rade sve otkako nastupaju kao Daft Punk. Naime, riječ je o isječku iz njihovog filma „Electroma“ iz 2006. godine na kojem se vidi kako robot sa srebrnom kacigom biva „dignut u vazduh“. Poslije toga se na ekranu prikažu dvije robotske šake koje tvore trokut, zaštitni znak Daft Punka, ispod kojeg piše „1993-2021“, što predstavlja godinu početka i godinu, ispostavit će se, završetka njihovog rada. Kasnije je raspad potvrdila i Kathryn Frazier, spona Daft Punka i medija.

„Epilogue“ je osmominutni video koji je Daft Punk objavio na svom YouTube kanalu kojim, simbolično, označava svoj završetak

Daft Punk je sastav koji je nemoguće učinio mogućim. Uveli su french house na vrata svjetske elektronske muzike te su demonstrirali kako kompjuter, mikseta i par playera mogu biti temeljna sredstva za stvaranje umjetnosti. Isto tako, kao pravilo u vlastitom stvaralaštvu uveli su sampliranje nedovoljno iskorištenih pjesama iz prošlosti, čime su im odijevali novo ruho i čuvali ih, barem u fragmentima, od zaborava. Ono još bitnije, Guy-Manuel de Homem-Christo i Thomas Bangalter su dokazali da je moguće iskonstruirati od njih samih žive avatare koji će im služiti kao spas od svih neugodnosti koje sa sobom zna donijeti javno djelovanje. Oni su im donijeli i globalnu prepoznatljivost, što se može cijeniti i kao veoma mudar marketinški trik. Uprkos činjenici da su kacige skinute, a odijela raskopčana, mnogi fanovi širom svijeta dobre disco muzike se nadaju kako će se Francuzi brzo predomisliti ili barem napraviti neku oproštajnu turneju kada ovo sve s koronavirusom bude jučer.

Tekst je izvorno objavljen u dnevnom listu Oslobođenje (rubrika KUN).

Back to Top