Alessandro Alex Elena je bio bubnjar Brucea Dickinsona na koncertu u sarajevskom Bosanskom kulturnom centru ratne 1994. godine. To je muzičar kojem nije smetalo da mu tog 14. decembra instrument bude ozvučen strujom iz agregata i da svjetlosne efekte na gigu čini samo jedan jedini reflektor. Elena je bio dovoljno lud da svira pod granatama i da skupa sa Sarajlijama izmiče kiši metaka barem na nekoliko dana.
Od padanja prve klape dokumentarca „Scream for Me, Sarajevo“ stalni je gost našeg glavnog grada. I proteklog decembra italijanski muzičar koji je, usput rečeno, svjetski putnik, bio je u Sarajevu u posjeti mnogobrojnim prijateljima koje ovdje ima. „Sjećam, ali sam bio pijan kao plot“, kroz smijeh nam odgovara na pitanje sjeća li se momenta kada je njegovim drugarima iz benda i njemu frontmen kultnog Iron Maidena Bruce Dickinson rekao da idu svirati u ratom zahvaćenom Sarajevu.
„Bruce Dickinson i mi, članovi njegovog benda, iz blagostanja naših domova krenuli smo sudariti poglede s destrukcijom. Basista Chris Dale i ja smo i prije dolaska u Sarajevo bili radoznali, ali nismo mogli ni pretpostaviti šta se tu zapravo zbiva. Slika koju smo tada vidjeli bila je nadrealna. Svjetski mediji, ma koliko god se trudili, nisu mogli ni približno prikazati šta se zapravo tu dešavalo. O tome možete govoriti samo ako to doživite. U Sarajevu su ljudima bili zaustavljeni životi, borili su se za suhi opstanak. Prvi postratni dolazak u ovaj predivni grad bilo je otvaranje Pandorine kutije. Imao sam flashbackove, sve ratne scene su mi opet prostrujale ispred očiju. Bio sam i u BKC-u u kojem je sve drugačije, ali osjetim onaj isti miris u vazduhu, prokleti miris rata“, opisao je Elena kako je izgledao njegov dolazak u Sarajevo 1994. godine, a kako prvi put nakon rata.
Promijenio poimanje muzike
Elena dodaje da je za njega prva posjeta bila iskustvo koje mu je promijenilo život. To su bili dani koji su, kako sam kaže, od jednog dječaka napravili muškarca.
„Kada nam je Bruce rekao da ćemo svirati u Sarajevu, bio sam pijan kao plot, ali se sjećam da sam samopouzdano rekao ‘OK. Nema problema’. Zatim sam nazvao majku i rekao joj to bez ikakve drame. U životu morate vjerovati, morate biti hrabri. Uz to, nisam se plašio smrti, nisam se plašio metka. Čak sam sebi rekao da ako moram poginuti i ako moram birati gdje će to biti, da bi bilo super poginuti u Sarajevu. Ostali bismo zapamćeni da smo izgubili život za pravu stvar“, priča Elena.
A onda, kad je stigao: „Bio sam tužan, jako tužan“.
„Nisam ništa mogao učiniti da pomognem ljudima iako sam silno želio. Mogao sam ih zagrliti, saslušati, svirati i to je bilo sve. Srce mi je bilo slomljeno. Ipak, obradovale su me reakcije ljudi koji su bili na nastupu i to mi je popravilo stanje. Taj koncert mi je promijenio poimanje muzike. Iako sam u to doba bio suviše mlad, već mi je bilo muka od toga da sviramo bez nekog višeg cilja. Dajem ritam dok je ispred mene horda pijanih i/ili napušenih likova kojima je glavna dnevna preokupacija trač je li Axl Rose još zajedno sa Stephanie Seymour“, ispričao nam je, kako se voli zvati, italijanski Sarajlija.
Kaže da je za njega Sarajevo po mnogo čemu čarobnije od svih ostalih gradova u kojima je bio – ljudi, umjetnički projekti, arhitektura, historija su samo neke od stvari koje ga tjeraju da se stalno vraća gradu na Miljacki. Posebno izdvaja ljude koji su, kako se fino izrazio, „čudni na poseban, romantičan način“.
„Jednog dana u Sarajevu sam se trebao sresti s prijateljem Nešom. Ustao sam ranije kako bih prošetao zabačenim ulicama Sarajeva, nekim dijelovima koje ranije nisam vidio. Stao sam ispred neke zgrade koja nije renovirana od rata, zidovi su joj bili izbušeni mecima. U ruci sam držao fotoaparat i samo sam zurio u taj prizor koji sam imao pred sobom. Iznenada, kao iz vedra neba, prilazi mi starica s plavim očima, sijedom kosom i maskom preko lica i na tečnom engleskom me pita: ‘Šta to radiš?’ Ja odgovaram u stilu pravog zafrkanta da postavljam pitanje zgradi da li da je fotografiram ili ne i da čekam odgovor. Iako sam očekivao drugačiju reakciju od starice, ona mi samo reče: ‘Vrlo dobro. Sretno.’ Okrenula se i otišla. Vi ste takvi čudaci da je to nevjerovatno. U Sarajevu starci i mališani, dvije dobne krajnosti, znaju engleski. Vjerujte, u Italiji jedan od stotinu stanovnika zna engleski i to vrlo slabo. Ovo govorim samo kako bih ustvrdio da Sarajevo nije provincijsko mjesto kako ga neki, pa i ljudi tu, vole predstavljati“, opet je Elena iskoristio priliku da izrazi svoje divljenje Sarajevu.
Pomoći bh. umjetnicima
Već neko vrijeme se šuška da je Alex Elena preselio u Sarajevo. Ipak, otkriva da to nije tačno, ali dodaje kako nije odustao od te ideje. U toj nakani ga, kaže, ometaju administrativni problemi.
„Moja supruga je Kubanka i ludilo je dobiti dokumente za definitivno preseljenje u Evropu, ali još sanjamo da ćemo doći i živjeti ovdje. Kako god bilo, u zadnje vrijeme često boravim u Rimu kod roditelja, tako da sam za jedan sat leta avionom u mom Sarajevu“, objašnjava Elena.
Sva ta negativna energija koja se usmjerava prema Bosni i Hercegovini stvara dojam kao da je država u banani, a to i nije baš istina uprkos ekonomskoj ruini
Drago mu je, kaže, da ga ljudi ovdje „vole i gledaju kao običnog čovjeka, a ne nekog sveca kao što je to čest slučaj s muzičarima“.
„Ako ćemo iskreno, više se volim zvati čovjekom, nego zvijezdom, mrzim muziku iako se zadnjih petnaestak godina bavim audioprodukcijom. Iza mene su Grammy nominacije, rad s nekim fantastičnim indie umjetnicima, kao što je Lily Allen. Na svakoj pjesmi koju sam u zadnje vrijeme producirao svirao sam bubnjeve, ali ne sviram uživo i ne idem na turneje. To je poprilično usrano“, opet se nasmijao Elena.
Ističe da mu je velika želja u bliskoj budućnosti u glavnom gradu naše zemlje otvoriti muzički studio i djelovati internacionalno.
„Želio bih pomoći bh. umjetnicima da lakše izađu na međunarodnu scenu. I ne samo muzičarima već i fotografima, filmadžijama, instruktorima plesa… Želim raditi ono što volim, a ne producirati neki glupi pop-album da bih preživio. Ljudi su ovdje izuzetno talentirani. Sva ta negativna energija koja se usmjerava prema Bosni i Hercegovini stvara dojam kao da je država u banani, a to i nije baš istina uprkos ekonomskoj ruini“, misli Elena.
To mu, kaže, stvara problem u vezi s motiviranjem ljudi.
„Svi govore kako mi je lako jer dolazim iz Italije. Trebate znati da je Italija ta koja je u banani, to je užasna zemlja koja je umjetnički sterilna. Generalno, umjetnost je danas u krizi, muzika posebno. Sve više mladih ljudi raste na šundu širom svijeta, konzumiraju stvari koje nemaju apsolutno nikakvu vrijednost“, pojašnjava ovaj bubnjar, muzički producent i fotograf.
Zaključuje da je ono što ne može raditi nigdje na svijetu osim u Sarajevu uživanje u lokalnim kafićima uz kafu i pušenje stotina i stotina cigareta sve dok, priča nam, ne dobije rak. Iako je božićne i novogodišnje praznike proveo u rodnoj Italiji, Alex Elena je obećao još tokom ove zime ponovo doći u svoju novu kuću – Sarajevo.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom listu Dani (januar 2021. godine).