S Ianom Curtisom je zaključena era koja je davno započela još s Elvisom Presleyjem. Samoubistvo nekadašnjeg lidera Joy Divisiona označilo je definitivni kraj nečega što je u širim okvirima poznato kao stari talas, ali je u isti mah stvorilo pretpostavke za početak novog talasa u popularnoj muzici i generalno u popularnoj kulturi. No, okorjeli fanovi Iana Curtisa i njegovog benda te neki muzički stručnjaci smatraju da je tog 18. maja 1980. godine za sva vremena umro rock ‘n’ roll. Nakon višegodišnje borbe s depresijom, epilepsijom, ali i s porodičnim problemima, Ian Curtis je nesretnog 18. maja, noć prije nego što su trebali poći na američku turneju, odlučio sebi oduzeti život štrikom za veš u kuhinji porodične kuće u Barton Streetu u Macclesfieldu. Kako je jednom izjavio ugledni izdavač Anthony Howard Wilson, frontmen Joy Divisiona je zadnje sate života proveo gledajući tragikomediju „Stroszek“ njemačkog filmaša Wernera Herzoga i slušajući album „The Idiot“ Iggyja Popa. Smrt ovog pjevača i tekstopisca značila je i kraj Joy Divisiona, a ostali članovi navedenog sastava nastavili su zajedno svirati u grupi New Order.
Posljednji primjerci
Prije Iana Curtisa su mnoga zvučnija imena skončala na isti ili još tragičniji način, ali ovaj Britanac je poseban iz razloga što je, kako su to ocijenili i domaći i strani poznavaoci pop-kulture, bio lider posljednjeg rock ‘n’ roll benda. Naime, za Joy Division se već odavno govori da su ga činila četiri čovjeka koja su bila posljednji primjerci u svijetu popularne umjetnosti koji su nosili baklju krucijalnih ideja u svojim djelima. Nakon raspada ovog mančesterskog sastava došlo je, na neki način, i do gašenja pop-kulture i rađanja pop-industrije. Iako se ova dva termina doimaju istoznačnicama, njihova je suština dijametralna. I dok je pop-kultura obrađivala ideje i nosila poruke na koje danas možemo gledati kao na alternativnu historiografiju, pop-industriji je primarni cilj ponuditi svojim konzumentima zabavu i rijetko nešto drugo osim zabave. Ipak, ovdje valja biti oprezan i ograditi se jer je period koji je došao iza 1980. godine također iznjedrio mnoge kvalitetne stvari.
Prije Iana Curtisa su mnoga zvučnija imena skončala na isti ili još tragičniji način
Joy Division je post-punk sastav osnovan 1976. godine u Salfordu i za četiri godine djelovanja uspio je izbaciti dva vrlo važna albuma – „Unknown Pleasures“ (1979) i „Closer“ (1980). Pjesme Iana Curtisa i ekipe bile su važne iz razloga što su sadržavale riječi iz kojih je naprosto izbijao krik potaknut tužnom sudbinom čovječanstva, tj. konstantnom patnjom i boli koje je mogla prekinuti, tako je osjećao barem Curtis, jedino smrt. Tačnije, sva stradanja ljudi od početka svijeta sve do 18. maja 1980. godine naprosto su slomila tada 23-godišnjeg umjetnika. I sam naziv benda svoje korijene vuče iz još jedne crne historijske mrlje – holokausta. Uprkos činjenici da su osnovani kao Stiff Kittens, nadahnuti djelom „Kuća lutaka“ poljskog Židova Yehiela De-Nura, koji je pisao pod pseudonimom Ka-tzetnik 135633, Ian Curtis, Bernard Albrecht, Peter Hook i Stephen Morris odlučuju svoj muzički projekt preimenovati u Joy Division. U spomenutom romanu javlja se sintagma „veseli odred“, što je zapravo bio do krajnosti ublaženi naziv za sabirni logor u koji su bile odvođene mlade i lijepe Židovke kako bi služile najnižim pohotama nacističkih vojnika.
Interesantno je, a ujedno i do kosti morbidno, da je „Closer“ jedno od najdepresivnijih izdanja rock ‘n’ rolla uopće. Tek je nakon Curtisovog suicida dizajner omota ovog albuma Peter Saville primijetio nešto neobično na prednjoj strani te je odmah uskliknuo: „Ljudi, imamo grobnicu na omotu“. Na zadnjem mjestu B strane ove ploče nalazi se pjesma „Decades“, šest minuta jeze koja svakog slušaoca prožima dok s pažnjom prati izmjenu stihova.
Predočeni razlozi
U ovoj pjesmi su donekle i predočeni razlozi zašto je Ian Curtis svojom voljom odlučio nepovratno otići. U prva četiri stiha ovog singla pjeva o teretu koji na sebe preuzimaju mladi ljudi otkako čovjek luta Zemljom, a dodaje i to kako je kompletno čovječanstvo pokucalo na vrata pakla i da je na njih i ušlo. Kada posegnemo za tumačenjem ovih stihova, dođemo do zaključka da je ovdje Ian Curtis mislio na mladiće koji odlaze u ratove iz kojih se ne vraćaju ili se vrate s doživotnim posljedicama. Da je danas živ, ostaje pitanje da li bi preživio ovu 2021. godinu, a još je upitnije šta li bi se desilo 26 godina ranije. On je, naime, smatrao da je postignut zenit patnje ljudi te godine kada je otišao. Čini se da je pogriješio u procjeni…
Ian Curtis nije među živima već četiri decenije, ali i dalje živi u sjećanju ljudi koji vole njegov bend
Ian Curtis nije među živima već četiri decenije, ali i dalje živi u sjećanju ljudi koji vole njegov bend, a posebno onih koji su svjedočili nastanku i nestanku Joy Divisiona. Jedan od tih ljudi je i britanski muzički kritičar Paul Morley, koji je jednom prilikom izjavio da bi njegov kompletan višedecenijski rad u muzičkom novinarstvu bio ništavan da u njemu nije bila četvorka iz Manchestera. Ian Curtis je bio duša i tijelo ove post-punk družine i svima je jasno da je organizam bez ove dvije komponente mrtav. Preostali članovi Joy Divisiona nastavili su svoj rad kao New Order, ali daleko od onog uspjeha koji je imao njihov matični sastav. O koliko značajnoj pojavi se radilo najbolje govori podatak da su U2, The Cure, Interpol, Bloc Party i Editors samo neki bendovi koji su kao svoje najveće uzore izdvojili upravo sastav osnovan 1976. godine. Iza Iana Curtisa ostale su supruga Deborah i kćerka Natalie.
Serija samoubistava
Crne i teške teme i još teže ideje u njegovim pjesmama, kasnije i samoubistvo, nisu nešto najgore što se desilo ma koliko god to zvučalo hororično. Da stvar bude još gora, vješanje Iana Curtisa pokrenulo je lanac samoubistava te nesretne 1980. godine u Velikoj Britaniji, koji se proširio i na ostatak Evrope. Zbog ovih nemilih scena, Joy Division je s pravom dobio epitet „najteže probavljivog“ rock ‘n’ roll benda koji je ikada nastupao. Isto tako, vjerovatno ćemo ostati bez odgovora na pitanje postoji li neka simbolička veza između samoubistva vješanjem Chrisa Cornella iz 18. maja 2017. i samoubistva vješanjem Iana Curtisa 18. maja 1980. godine. Koji god odgovor na to pitanje bio, svim ljubiteljima čarobnog mehaničkog talasa koji je nazvan zvuk ostaje da uživaju i promišljaju o pjesmama Joy Divisiona, ali i savjet da se ne povode za kobnim potezima već imenovanih genijalaca.
Tekst je izvorno objavljen u dnevnom listu Oslobođenje (rubrika KUN).